Sad kad si preboljela te sve mušice i dječje bolesti, sad ti je vrijeme da se opet zaljubiš. Vrijeme ti je da si nađeš muškarca. – rekao mi je jedan od najboljih prijatelja.

Ne. Vrijeme je da on nađe mene. – odgovorila sam i otpila gutljaj čaja, a on me promatrao šokirano.

Znaš što mala, apsolutno si u pravu.

Kako se to zapravo desi drage moje, da povjerujemo u tu glupu priču, da moramo sebe podrediti tom nekom Njemu? Kako se dogodi da sebe stavimo na marginu samo da bismo uradile sve kako bi on bio sretan? A nikad realno nije sretan. Sretni su samo kad nas nemaju. Kad nas proganjaju i kad vide da svoje živote živimo za sebe – s njima ili bez njih.

Naučila sam da sam svoj najbolji saveznik i najljući neprijatelj, osobito u ljubavi. Moćna sam u svakom tom novom odnosu, dokle god sam sama sebi na prvom mjestu i dok se ne dam zeznuti. I moćna sam kad odnos završi, jer se tad ponovno fokus s Njega i Nas, vraća tamo gdje i treba biti – na mene. Moj život, moje snove, moje želje, moje uspone i padove, moje jebene greške!

I ne, to moje JA nije sebično, nema to veze s egom, već sa zdravom pameti.

I onda svakom tom Njemu, bude krivo, kad se ja ponovno vratim sebi i kad on shvati da sam opet ona cura s početka priče i da me ni najmanje ne zanima što će sad on. I da zapravo uopće ne marim ni gdje je, ni što radi, ni s kim, jer imam dovoljno svog života da se njime bavim.

A muškarci očekuju da se i nakon njih, bavimo samo njima.

Paradoks je u tome, da tek kad nas nemaju, onda nas žele. Tek kad odemo i postanemo same sebi dovoljne, onda se njima probudi neki crv u dupetu. U tom trenutku bijesno jedu sami sebe i uradili bi nešto, bilo što da mogu zarotirati planetu i nekako nas opet staviti u svoju orbitu. Ali to tako ne ide.

Njih tad počinje jebavati dobar stari drug – ego. Njih tad muči s kim se mi viđamo, s kim spavamo, gdje idemo, kako izgledamo i čime se bavimo. Muči ih. Možda o tome ne govore, možda ne pokazuju i možda na van izgleda kao da ih zaboli dupe, ali u njima se lome svjetovi.

A nas to ne zanima. Jer smo prerasle tu neku priču, tog nekog Njega i nastavile svojim putem. Putem prema sebi.

Nisam shvaćala koliko je važan bio moj odgovor, mom drugu – Ne, vrijeme je da on nađe mene.

Nisam shvaćala da to nije bio inat, bilo je to – zaista sam sretna ovdje gdje jesam, sama sa sobom. I zaista mi ne treba neki On kojem će trebati svo moje vrijeme i sva moja pažnja i koji će na kraju dati petama vjetra jer me toliko istrošio da mi je ostalo premalo mene – za mene.

Hvala, ali ne hvala. Sita sam dječaka. Voljela bih da se meni kao ženi jednom zaista dogodi muškarac. Onaj koji ima dovoljno petlje suočiti se s demonima, jednako kao što uživa u dobrom seksu. Onaj koji zna da život i vezu jednako čine oluje kao i jebene, slatke “honeymoon faze”. Onaj koji je svjestan da nije dovoljno da postoji i bude zgodan, da bi on zadržao moju pažnju.

Shvaćate li razliku? On jednako treba da se trudi oko mene, koliko i ja oko njega. Ništa manje od toga me ne zanima i ne bi trebalo da zanima ijednu od vas.

Ako već ne možete učiti na svojim, pa hajde bar sa mnom učite na mojim greškama i budite same sebi prve. Zaljubite se u sebe i sebe stavite na neki pijedestal i neka se svaki koji podigne pogled prema vama, jebeno namuči da bi s vama bio.

I kad vas osvoji, a osvojit će vas, onda ostavite veliki dio sebe za sebe. A ne da vas on diže do neba i baca u pakao. Da vam dan s njim počinje i završava. I da umrete malom smrću svaki put kad nije tu. A velikom kad ode – jer otići će, otići ako shvati da vas ima previše.

Uvijek odu.

I mi odlazimo kad shvatimo da smo naletjele na seljačine… ali to je ipak neka druga priča.

Volite se. Bezuvjetno. Neka obećanje o Uvijek i Zauvijek bude ono koje ste same sebi dale, da ćete same sebe voljeti dovoljno da nikome, a osobito ne nekom tamo Njemu, ne date ikada prostora da pomisli kako caruje – vašim umom, tijelom, srcem i dušom.

U svom biću vi ste carice. I neka svaki On koji priđe to ima na pameti, jasno kao dan.

Tad, vjerujte pronaći će vas onaj pravi. Sve ostalo, nije vrijedno ni uzdaha. Nemojte svašta i svakog nazivati Ljubavlju. Jer svašta i svatko nisu Ljubav. Samo su utješne nagrade koje prihvatimo, kad mislimo da boljeg nema. Ima. Samo je pitanje imamo li mi petlje biti neko vrijeme same, kako bismo ga u miru i dočekale?

M. 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari