Prepoznati će se ponekad svaka od nas u ovome. Koliko god bile sebi ili drugima  divne i krasne, toliko smo ponekad i nejasne i zločeste.

Zašto nosimo taj kod u sebi, kada znamo da svi potječemo od istoga izvora? Znamo da je svaka od nas registrirana da voli i da ju pritom boli, da dijeli smijeh i tugu jedna s drugom, da kroz međusobne i pojedinačne ožiljke učimo jedna drugu kamo smije ići a kamo ne?

Kako bi život bio lijepo mjesto za življenje, kada bi žene manje prstom upirale jedna u drugu. Ona ima ono što ti nemaš, ti imaš ono što ona nema. Čemu vječito rivalstvo, svađanje i uplitanje bez mjere i poštivanja osobnih granica? Čemu ponižavanje i osuđivanje na prvu? Toliko komplikacija a toliko smo zapravo slične.

Ti se kao i ja brineš svaki dan o tome vidi li se tih par kila viška ili ne. Brineš se kakav dojam ćeš danas ostaviti, jesi li dovoljno lijepa, privlačna, nasmijana, uredna i dotjerana. Isto tako skrivaš pogled od sebe u ogledalu, skrivajući pod prevelikom odjećom i sve one strije koje si zaradila zimi debljajući se malo više nego inače, ili si ih dobila donijevši novo biće na svijet. A celulit, ah taj prokleti famozni celulit. Zašto se ne bi i ti fotošopirala kad već sve to rade? Kako ćeš ovo ljeto otići na plažu i sakriti se od znatiželjnih pogleda.. Gle čuda, neće te muškarci tako gledati, žene su te koje će te secirati. Najbolje si pokvari ljeto i život, najbolje stavi burku na sebe i odi takva u javnost.

Zašto smo programirane da sijemo zloću i osudu ponekad? Da se međusobno uspoređujemo, natječemo i kudimo? Sjećam se, imala sam u školi jednu posebno blesavu takvu. Koja je svaki moj novi pokret imitirala, koja je morala imati istu odjeću kao ja, učila je čak i moj vokabular i nije se znala izražavati na sebi svojstven način, pa je krala sve moje. Došla je do te granice da je čak morala i ljubiti one koje sam ja ljubila. Nisam shvaćala to, izluđivala me toliko puta dnevno da sam ju često zamišljala kao lika iz crtića kojega tako rado hvatam za vrat ili udaram tavom po glavi. Znate o čemu pričam… Kako je škola završila, tako smo se razišle. Mislila sam, prestati će agonija, okrenuti će se ona sebi i svome životu. I eno je,toliko godina nakon, ona i dalje pati da ide u korak sa mnom. Morala se ranije udati pa to nabiti na nos. Znaš, ja imam nekoga svoga, znaš ja sam sretna. Ti, ti si i dalje tamo, radiš to i to, nisi uspjela još u svome naumu.

E da, vjerujem da imate i vi slične. Nažalost. Problem je u tome što se ovako međusobno kao bodrimo i shvaćamo. Pričate sa prijateljicama o tome kada dođe vrijeme za movie night. Smijete se i plačete jer shvaćate koliko smo ponekad glupe. Obećavate si da se nećete više tako međusobno podbadati i natjecati. A zaboravile ste obećati sebi da se nećete tako prema nikome ponašati. Jer, jedno je vaš čopor, znam. One odabrane s kojima dijelite sve najintimnije tajne, a drugo su one nepoznate koje vas ne dotiču, je l’? Njih je tako lako osuđivati i pljuvati, ismijavati ih na plaži, rugati se njihovim štiklama, suknjama, pogrešno iscrtanim obrvama? Zašto, zašto se ne identificirate s njima? Jer nisu dio vašeg čopora? Jer ih ne poznajete osobno da biste bile blage prema njima?

One nisu rodile jer su sebične, one su rodile jer nemaju drugog izbora. One su se udale jer nemaju karijeru, one se nisu udale jer imaju karijeru. One su ružne, ponekad su vam lijepe, ponekad ste zavidne jer su bolje od vas. One imaju novaca jer imaju bogate očeve, one imaju novaca jer su kurve ili sponzoruše, one imaju novaca zahvaljujući muževima ili braći. One su stalno mršave, dotjerane, u super odjeći..vjerojatno ništa ne jedu, nemaju zdravstvenih problema. One imaju previše vremena za sebe pa se samo šminkaju i previše su fokusirane na ono vanjsko.

Ljubomora, joj ta prokleta ljubomora. Ljubomora jer netko ima više sreće u životu pa možda ima više novaca. Hm, da. A što da vam kažem da taj netko možda boluje od neizlječive bolesti, gdje novac nikako ne može pomoći? Što je s onom koja ima naizgled savršen život, kuću iz snova, predivnog muža? A što ako njezin muž nema vremena za nju, ako su djeca nemoguća i izuzetno neposlušna? Što ako taj muž nju gleda samo kao svoju imovinu, onu koja mora šutjeti i sjediti doma? Što ako je duboko nesretna a ne može radi djece van? Onda je glupa, jer želi i dalje pokušati popraviti neke odnose? Što je s onom koja često putuje, izgleda kao avion i stalno se naslikava? Ta ima tuđih para ko blata, sigurno je sponzoruša. Možda je upravo ta godinama naporno radila, bez dana slobodnog, da bi napravila nešto svoje i zaista uspjela? Možda to što putuje njoj ne znači sreću nego bijeg od stvarnosti u kojoj ona nema nikoga svoga, nema obitelj, nema utočište…

Što je s onom mršavom, koja se kao ne može udebljati? Ona mora da se osjeća fantastično svaki dan, kao da je Bogom dana muza, bez ikakvih kompleksa. Znaš li da je možda njoj svaki dan ružan i tužan. Jer upravo radi tog istog izgleda, nju šikaniraju i odbacuju. Nju isto etiketiraju kao i onu koja ima nekoliko kilograma viška. Za nju možda svi govore da ne može imati i pamet i ljepotu. Možda govore da je kurva, jer šteta takav izgled baciti. Možda govore da je anoreksična, jer se ne može udebljati? Možda misle da je površna, jer izgleda kao da nema briga ni problema. Eh. Možda je samo umorna, od etiketiranja. Od toga da radi izgleda čak i teže prolazi u životu nego mi. Jer što god da dobije, posao, muža, novac, putovanje, nikada nije na čisto s tim je li to dobila radi karaktera ili izgleda. Možda joj vrata radi toga i nisu otvorena, jer je možda previše atraktivna pa će zasjeniti druge i zadavati komplekse nekima?

Shvaćate li poantu? Ovu pošast ne mogu zaustaviti muškarci, jer su većim dijelom žene zaslužne za to maltretiranje. Ne shvaćate da smo MI SVE PRIPADNICE ISTOG ČOPORA. Majke ili nemajke, radnice ili neradnice, mršavice, normalne ili bucke, karijeristice ili boemi, dotjerane ili ne, sa šminkom ili bez, bez novca ili s novcem..ISTOG SMO KOVA. U duši sve čeznemo za istim. Za prihvaćanjem i ispunjenjem. Za mirom, našim kutkom, našim ljudima i ljubavi. Sve dnevno prolazimo sto i nešto nervnih slomova, iz sličnih razloga. Sve strahujemo da ćemo s godinama biti odbačene, zamijenjene za mlađi model, da ćemo izgubiti priliku za ljubav ili potomstvo, da ćemo se izborati do neprepoznatljivosti, izgubiti sebe.

Čemu onda taj rat? Zašto ne pružimo ruke jedna drugoj? Zašto jedna drugoj ne poželimo iskrenu sreću, ne udijelimo iskreni osmijeh ili kompliment? Zašto se međusobno ne bodrimo i potičemo da radimo na svojim unikatnostima? Koliko god da smo iste, toliko smo i različite. Ne može jedna zasjeniti drugu, jer svaka ima svoj ključ i svoju posebnost. Prestanite krasti jedna od druge, identitete, muškarce, titule, haljine… Svaka će naći svoje, ono što njoj pripada. Rastite skupa, odgajajte nove generacije žena zajedno, da ne bi radile slične stvari u budućnosti, da bi lakše živjele i fokusirale se na ono što je zaista bitno u životu, a to je zdravlje, sreća i zajedništvo.

Budite žene u pravom smislu te riječi. One kojima nije problem pomoći drugima na bilo koji način. One koje će iskreno udijelit osmijeh i lijepu riječ. One koje se znaju povući kada treba i ne povrijediti jedna drugu radi različitih izbora i reakcija.

Budite žene, zaboga, niste životinje da trgate jedna druga i da zazirete jedna od druge bojeći se da ćete si međusobno ukrasti sjaj.

 

Marija Lombarović

 

Komentari

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti - SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.