Čini mi se da sam odveć jednostavno vjerovao u sve njegove priče. Svaka je jednako lako mogla biti izmišljena ili prepričana iz nečijeg drugog života, ali ja sam ih bez dileme ili ikakve diskusije uzimao kao istine. Povjerovao sam mu čak i kada mi je pričao kako je u Markiju jednu noć cugao s Vukašinovićem turu za turom i kako se s njim takmičio u tome ko više može da popije.

Milić je naravno dominirao u takvom takmičenju i za sve te godine kako tu dolazi i sjedi na banani u separeu, nikada ga niko nije pobijedio. Kićo veli da je on došao najbliže i da bi ga sigurno uzeo da nije njegov jaran Sema kihnuo i iz nosa na stol istresao najogavaniju stvar koju ste ikada vidjeli. Kići se na tu scenu smučilo do kosti i na pod ispred Milića je povratio sve što je sasuo u sebe, a ovaj trijumfalno digao ruke u zrak i klepećući lančićima rekao: dobar si mali, al’ zamalo.

Par dana kasnije, nastavlja Kićo, u kafani se pojavila jedna od tada popularnih i neopisivio simpatičnih sarajevskih pjevačica. Rekao mi je njeno ime i prezime ali ja se ipak neću usuditi da ga stavim na papir. Čujem da se ona sada provlači kroz krugove nekih ozbiljnih ljudi, pa možda i nije najpametnije da se jedan anonimus hvata njenog imena u bilo kojem kontekstu. Za potrebe ove priče, zvat ćemo je Sanja.

Naime, Sanja je važila za prvu gradsku ljepoticu, prelijepu brinetu umiljatih obraza i sitnih smijalica na krajevima osmijeha. Sanjine su spotove vrtile sve TV stanice, a u mahali nije bilo dječaka koji nije na zidu držao njen poster a njeno ime uzimao kao zakletvu kada bi želio da mu svako povjeruje.

Sanja je ušla u kafanu sa par prijatelja i odmah sjela za stol kod svog kolege Milića. Priča Kićo kako je sve krenulo kao zajebancija i kako je konobar kroz šalu rekao da mala pije skoro kao Milić kad je bio mlad – na što se ona nasmijela i namignuvši Miliću, započela izazov. Tukla se tura za turom, bokal za bokalom silazio niz njihova grla a kompletna rulja se okupila oko separea i navijala za Sanju.

Raja je ulazila s ceste da uprati šta se dešava i svako ko bi uspio da uđe, nije mu padalo na pamet da napusti jednu takvu scenu. Rulja se na kraju formirala i ispred kafića. Mnogi od njih nisu imali pojma šta se dešava ali tako to ide u Sarajevu – kada negdje vidite okupljenu masu, pridružite se i čekate, samo da ste dio predstave i da sutra raji na kafi ili pivi možete pričati šta se desilo i čemu ste prisustvovali, obavezno preuveličavajući čitavu priču kao da ste vi glavni akter. Tako je ovdje oduvijek.

Bitka je trajala do kasno u noć. Započeto karaoke večer se ugušilo, mikrofoni su stajeli neiskorišteni a sa razglasa svirala neka jedva primijetna muzika. Milić je polako klonuo a na Sanjinom licu se nisu pomjerile čak ni njene malene smijalice.

Kićo se kune kako je bio prvi do stola i kako ima još makar dvadeset svjedoka tome – kako je Sanja eksirala svoju posljednju kriglu a Milić u svojoj ostavio više od pola, pa se sageo i oborio glavu na stol. Sanja je ustala dignuvši ruke u slavlju, pa zagrlila Kiću i poljubila ga u usta.

Niko ni danas Kići ne vjeruje da se ljubio sa Sanjom. Niko osim mene, naravno, jer se čitava ta rulja napravila ludom. I to je jedna od odlika sarajeske raje. Svako će vam prenijeti svaku provalu i svaku glupost koja se desila bilo kome u bilo kojem dijelu grada ali, kada neko napravi nešto dobro ili mu se desi nešto nesvakidašnje, niko u raji to neće priznati. Priča će se čak i izvrnuti i okrenuti u ismijavanje i fol.

Uspjeh i popularnost se u Sarajevu smatraju zajebancijom. Ovdje je svako ko je nekakvo ime, poznat po anegdotama i vlastitim provalama, a nikako po uspjesima ili po onom po čemu bi trebalo da se za njega zna.

Kićo se i danas na našim kafama i pijankama kune u Sanju i nosi sve njene pjesme snimljene na telefonu. Priča i kako ga je Milić poslije pijanke potapšao po ramenu, s njim podijelio cigaretu i kako je Milića vodio u toalet da ovaj povraća. U taj dio priče mu pogotovo niko ne vjeruje, a bolje da ne spominjem onaj u kojem njih dvojica skupa obilaze kafane u gradu i pričaju o kokama.

Nikad se Kićo nije oženio, veli da za njega nema u Sarajevu nikog ko ga može razumjeti i trpiti – do možda Sanja, ali ona je odavno udata na drugom kraju svijeta. Tako je moj drug Kićo zauvijek ostao predmetom zajebancije u raji, ostao zapamćen kao lik koji priča najbolje lovačke i lik koji se nikada neće oženiti.

(Jednom sam tako prilikom, prije par mjeseci u jednoj kafani u susjednoj nam državi, naletio na Milića i prišao za njegov stol. Rekao sam mu da ga pozdravlja raja iz Markija i da čekamo kada će opet da svrati u neku nam kafanu. Na spomen tog mjesta, on me izgrlio i glasom razbacanim na sve strane zamolio da pozdravim gomilu ljudi. Nadimke koje mi je izdiktirao polupijanim glasom zaboravio sam u roku od par sekundi ali jedan od njih mi nije promakao – pozdravi mi Kiću, rekao je.)

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari