Mnogo toga u životu ne razumijem, mnogo toga još ne znam, a ni ne shvaćam; ali samo za jednu stvar sam sigurna da je nikada ni neću shvatiti kod ljudskog roda.

Razmišljati negativno i očekivati pozitivan život.

KAKO?!

Kako možeš očekivati da će ti se život sam od sebe posložiti ako ni sam ne vjeruješ u to? Kako možeš očekivati rezultate ako se ni ne trudiš da ih dobiješ? Kako možeš očekivati sreću ako su nedostatci sve što vidiš?

Ne možeš.

Misliš da će ti se poboljšati zdravlje ako doma sjediš i jadaš se susjedi kako si bolesna, a jedina tjelovježba ti je trčanje od problema?

Misliš da ćeš imati više novca ako se i za to pojadaš susjedi, a jedini poslovni plan ti je uplaćivat Loto svaki tjedan pa što bude, bit će?

Misliš da ćeš biti sretna ako se samo jadaš kako si nesretna, a ne poduzimaš ništa?

Nećeš.

Ne kaže se badava „akcija – reakcija“

Sve počinje u glavi, a nastavlja se kroz djela, ne kroz riječi. Tko god misli da počinje od okoline, društva, ekonomije, politike ili što se već koristi kao izgovor – živi u zabludi.

Nisu ti drugi krivi što cijeli život slijediš tuđe snove umjesto svojih. Nisu ti drugi krivi što ne znaš cijeniti ono što već imaš i pronaći sreću u malim stvarima. Nisu ti drugi krivi što ti vidiš samo negativnu stranu, što u svemu vidiš samo ono što nije dobro.

Sama si kriva. Ili kriv.

I ja sam kriva. Ja sam kriva što sam mnogo puta takvim osobama dopustila da mi kažu kako snovi nisu mogući, neka se uozbiljim i živim život „k’o sva normalna djeca“

Kriva sam jer sam dopustila da njihova energija doprije do mene i što sam se nakon razgovora s njima osjećala poput, oprostite na izrazu, govna.

Kriva sam jer sam se loše osjećala nakon što su na meni vidjeli samo nedostatke; dok su oni time samo liječili vlastite frustracije.

Srećom pa sam oduvijek imala u sebi taj bunt, taj „Neće meni nitko govorit“ stav.

Oduvijek sam bila sanjar i vjerujem da me upravo to držalo prisebnom kroz sve što prolazila u svom životu, a prošla sam i previše.

U mojim snovima nema negativnih ljudi koji vide samo crno bijeli svijet, a propuste vidjeti ljepotu duginih boja. U mojim snovima ljudi ne odustaju od sebe samih. U mojim snovima su djela, a ne riječi.

Znam da ti snovi nisu realnost, ali mi daju nadu i ne želim ih nikada prestati sanjati. To je moje utočište, motivacija, moj izvor kreativnosti i optimizma.

Znam da je stvarni život daleko od toga, ali odustati od sebe? Stvarno?

Od svih stvari od kojih možeš odustati, ti odustaneš od sebe? Tad se još jadaš drugima da se i oni osjećaju loše.. Stvarno?! Samožaljenje nije bilo dovoljno, sad te još i ostali trebaju žaliti?

Sebično, rekla bih.

Ako već sebi kradeš snove, ne kradi ih drugima.

Nije ni čudno što se ’emocionalni vampir’ koristi kao termin za takve ljude. Kradu ti život poput svjetlucavog Edwarda iz Sumrak sage. Zapravo, činjenica da ti netko može isisat krv iz vrata se čini primamljivom tokom razgovora s jednim od njih, samo da ih ne slušaš.

Poput jednog čovjeka s kojim sam surađivala na jednom projektu; bavim se organizacijom, promocijom i marketingom partyja na području Međimurja, eto, još jedna nova stvar koju ste saznali o meni. Bilo je to u ne tako davnoj prošlosti i bit ću dobra pa neću spominjat imena.

Uglavnom, uvijek su drugi bili krivi, a taj čovjek je htio biti u prvome planu samo kad je sve išlo super. Čim su stvari krenule nizbrdo – „A ne, ne, pa nisam ja jedini u projektu. Riješite to s Ninom. Nisam tu samo ja. Nisam ja kriv. Drugi su krivi.“

Ajde, molim te.

Ili dok je trebalo uzdići projekt na novu, veću razinu. U teoriji je uvijek sve bilo super, ali kad je trebalo poduzeti nešto, bilo je – „Ma ne znam, to mi je nekako previše posla. Mislim da mi to ne možemo.“

Pa dobro, ostani onda prosječan. Tko ti je kriv. A da, sam si si kriv.

Hvala Bogu što sam se kroz život naučila maknuti od emocionalnih vampira, koliko god mogu.

Život je tu da se živi. Tu smo da se borimo i dajemo sve od sebe čak i onda kada nam ništa ne ide od ruke. Nismo rođeni da bismo odustali od snova čim dođe do manjeg problema.

Poput samohrane majke koja radi dva posla da bi prehranila sebe i dijete ili poput  starice koja skuplja boce da bi kupila kruh.

One nisu odustale, one i dalje sanjaju bolji završetak. One i dalje imaju nadu za bolje sutra.

One ne znaju hoće li im se ti snovi ostvariti te kakva ih realnost čeka, ali nije li upravo u tome čar?

Odustati i biti realan, to je lako, to je linija manjeg otpora. Sanjati, boriti se i odbijati „ne“ kao odgovor, to se zove hrabrost. Ili ludost. Jedno od tog jest, ali linija je ionako tanka.

Kako god bilo, uvijek ću radije odabrati sretnog, naivnog, ambicioznog luđaka. To su ljudi koji daju nadu ovom trulom društvu koje živi u prošlosti i još uvijek se pita gdje je tko bio ’91 umjesto da živi svoj život.

To su ljudi kakve svijet treba.

Točka.

Nina Horvat

Komentari

Rođena u malom mjestašcu pokraj Čakovca, obična je djevojka velikih snova i specifičnog pogleda na svijet. Iako joj je primarni posao organizacija i promocija zabavnih događaja, ljubav prema pisanju prevladavala je cijelog njezinog života. Ovo je njezin pogled na svijet te vaše putovanje kroz njezine misli i iskustva koja su je oblikovala kao osobu.