Sve dok ima ljudi, bit će i kritika. To je normalna stvar. I najnormalnije je prihvatiti dobronamjernu kritiku od strane prijatelja koji nam ne žele zlo. Ali katkad smo svi čini se umorni od pojedinaca koji ne kritiziraju dobronamjerno, već jednostavno kritiziraju da bi manipulirali nama ili još gore, ogovarali.

Trebale su mi godine da prihvatim činjenicu da nije svaka kritika dobronamjerna i da postoje ljudi koji jednostavno vole kritizirati bez da ih itko išta pita… oni kritiziraju sve. Koliko godina imaš a kakav ti je stil odijevanja. Ako si neudata, zašto se ne udaš. Ako si udata, zašto nemaš djecu. Ako imaš djecu, zašto nemaš još djece. Ako si uz sve to i poslovna žena, zašto zanemaruješ obitelj… zašto nosiš dugačke lakirane nokte, zašto se tako šminkaš, kakva ti je boja kose. Ako si rastavljena, zašto se nisi žrtvovala za muža nego otišla. Ako ni se preudala, onda si kurva. Ako se nisi preudala, eto je jadne sjedi doma samohrana, umjesto da je trpjela muža… uglavnom, niz je dugačak, pa izaberi.

Interesantna mi je stvar kod kritičara da nikad ne vide sami sebe. Oni tuđe uspjehe pripisuju čistoj sreći, a neuspjehe detaljno seciraju i traže krivca. Ako si dobila krasan novi posao, vjerojatno si raširila noge. Ako si nezaposlena, e onda si lijena. A oni sami? Koji je njihov izgovor?

Kritičar će najčešće kriviti druge za svoje neuspjehe i promašaje. Oni nikad nisu krivi za ništa. Oni se nisu sami doveli do neke situacije, nego su se eto jadni našli u njoj jer ih je netko drugi tamo doveo. Kritičar nema odgovornosti i u suštini je narcisoidan. On ne želi preuzeti odgovornost za sebe nego uporno prebacuje krivnju. Baca svoje otrovne strelice jer je jadan u vlastitom životu. Potpuno sam uvjerena da su kritičari frustrirana mala bića koja uživaju trujući drugima životni prostor i vrijeme.

Smijemo li ustvari kritizirati druge? Imam prijateljicu koja se bavi književnom kritikom, ali ne ubrajam je u kritičare ove vrste. Ona objektivno i stručno iznosi svoja viđenja i mišljenja o pojedinoj knjizi ili književnom djelu. Radi to na temelju svoje literarne stručnosti i znanja. Ona je kritičar, ali u pozitivnom smislu. Isto tako u pozitivnom smislu svi trebamo kritiku o sebi i svojem radu. Ona nas tjera da se poboljšamo i budemo bolji u tome što radimo.

No, ima li itko zapravo pravo kritizirati nas kao ljude i naša htijenja i potrebe kao i određena ponašanja? Mislim da ne. Svaki čovjek se rodio s određenim vrlinama i manama. Lako je voljeti vrline, ali što je s ovim drugim?

Često i ja kod svojih prijatelja i djece pogotovo gledam mane i ne kritiziram. Jer, između tvrdoglavosti i upornosti meka je granica. Između senzibilnosti i ljubavi prema drugim bićima granice gotovo da i nema. Hrabrost i neustrašiva ludost samo su stepenicu jedna od druge. A pretjerana revnost iako je naporna ustvari može rezultirati čudesnim uspjehom. Čini se da je sve ipak u oku promatrača. Drugim riječima, čovjek koji je tolerantan i inteligentan i zadovoljan sam sa sobom rijetko će kritizirati druge. On će možda prokomentirati, ali njegova kritika bit će konstruktivna i dobronamjerna, nipošto zla. Jer on sam zna da je svatko drugačiji i tako ljude i prihvaća.

U konačnici, svatko od svojeg života radi ono kako mu najbolje odgovara. Možda se nekome sa strane njegovi postupci čine suludim, ali moramo imati vjere da svatko zna što je za njega samog najbolje. Kritičar stoga smatra da su svi glupi osim njega samog, jer on zna najbolje što je za drugoga dobro a što ne. Ah, ponekad zavidim kako su samodopadni i uvjereni da su u pravu. Mora da je tako lijepo živjeti.

Nadalje se pitam, koji je pravi odgovor inteligentnog bića na kritiku? Ako je dobronamjerna, onda bismo o tome trebali razmisliti. Ako je samo trač, besmisleno ogovaranje i zloba, najuputnije je okrenuti glavu i nasmijati se kritičaru. On pred svojim pragom ima dovoljno svojeg smeća koje mete pod tepih.

U životu sam se naslušala svakojakih stvari o sebi. Neke od njih su bile toliko nevjerojatne da nisam znala bih li se smijala ili plakala. Ljudi, posebno kritičari, znaju koliko pero može biti oštrije od mača. Iz sadašnje perspektive, znam da su to samo zlobne riječi i tračevi, ali nekad davno itekako su boljeli. Trebale su mi godine da naučim jednostavno okrenuti glavu i nasmijati se. Ne reagirati. Nasmiješiti se i nastaviti dalje po svome.

Jer, život je samo jedan. On je ono što sami od njega napravimo. Ukoliko razmišljamo samo o onome što će drugi reći, onda smo upali u glib iz kojeg povratka nema. Najjadniji je život prema mjerilima drugih ljudi. Mi sami smo ti koji stvaraju i manifestiraju vlastite potrebe i htijenja. Mi sami smo ti koji trebamo živjeti u vlastitim ljušturama. Ako ih krojimo po tuđim potrebama, tada nam te ljušture postaju preuske i neudobne. Ljuštura mora biti krojena po nama samima. Nikada po tuđoj mjeri.

A kritičare, te sitne duše koje svoj život ne znaju napraviti po svojoj mjeri pa napadaju nas, njih treba prekrižiti i ostaviti Bogu. Ionako ih je on stvorio, pa se neka s njima i bakće.

Nemojte dozvoliti da kritikom manipuliraju vama, nemojte mijenjati sebe i stvari samo da bi drugi mogli reći nešto dobro. Jadan je to život, udovoljavati drugima samo radi njih. Jer pametan čovjek, onaj zbog kojeg se vrijedi promijeniti, on neće kritizirati. On će ukazati na vaše greške, neće mahati rukama i čudom se čuditi, neće povisivati ton ili se skrivati iza čoška šapčući o vašim pogreškama. On će shvatiti vašu poziciju i prihvatiti je kao vašu, a ne njegovu. On će znati da nije savršen i da vi niste savršeni. U tome je ljepota života, u njegovoj konstantnoj borbi s nesavršenošću, a ne u konstantnom bacanju strelica na druge, samo da bi se osjetili jakim i nadmoćnim.

Glavu gore i dalje po svom!

Dubravka Lisak

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari