Bila sam najljepša mladenka. Savršen osmijeh, prelijepe oči, koža koja mami… Cvijeće, ukrasi, muzika, torta, prvi ples… apartman. Kao čarobnim štapićem, svaki djelić tog vjenčanja je bio savršen. Samo taj nemir u meni govorio je drugačije.

Sada to znam. Gledam slike i u svoj toj ljepoti mladosti ne vidim sjaj u pogledu. Vidim ljepotu, ali ne i zanos. Ne onu strast i ono nešto o čemu čitamo u knjigama.

Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Trenutak koji je trajao cijeli taj dan. Sve do onog posljednjeg “da”. Tad je nastalo sveopće veselje, pa sam i ja povejrovavši u to, ugušila taj nemir u sebi. Nemir koji sam gušila narednih šest godina.

Šminka, frizura, pedikir, manikir i ostale ženske tričarije su pokušale prekriti taj drhtaj duše i nesigurnost koja nije ona jeftina trema mladenaca pred vjenčanje. Trebala sam to znati kada su svatovi došli po mene. Kada sam kao kakvo dobro izašla iz svoje sobe da me muška svita vidi. Da se divi mladosti i ljepoti. Da njega starijeg potapšaju po ramenu zbog dobrog izbora. Ja sam mislila da je to moj put. Završila sam školu, čeka me posao, proveli smo određeno vrijeme u ašikovanju, a on je stariji sedam godina i ima dovoljno iskustva da živimo život zajedno. Da, mislila sam.

Krenuli smo u svatove. Ka vjerskom hramu. Da pred Bogom obavimo taj čin. Nije bilo gužve. Nije bilo kiše. Dan je bio savršen. Osim nemira u meni. Tu u hramu je počeo obred. Iščekivanje da završi. Da idemo dalje. U iščekivanju je došao trenutak kada se kumovi pitaju za dozvolu.

– Da li ima prepreka da se ovo dvoje uzmu?
Molim vas, recite. Jer ja ne mogu.
– Nema nikakve prepreke.

Pitaju mene da li uzimam njega za svoga muža. Progovaram… da. Pitaju opet. Daj da sada kažem….
Opet da. Pitaju me treći put. Sada znam da ću opet reći da.

Izlazimo iz džamije bez vjenčanog lista. Njega ćemo dobiti tek nakon općinskog vjenčanja.
Najprije odlazimo u kuću njegove majke. Jer njegov otac nije živ. Ona je sama. I neće doći na vjenčanje. Zato svi mi odlazimo do nje. Tek danas vidim besmisao svega toga. Dolazimo pred tu kuću u kojoj ona plače. Na dan vjenčanja njenog sina jedinca. Ne razumijem. Ali trudim se. Trudim se biti dobra I uzorna snaha, a da tu kuću još svojom ne zovem. Tako su me učili. Da budem poslušna. Uzorna. Pogrešno su me učili. Sada to znam.

Odlazimo iz kuće plača. Vozimo se ka hotelu u kojem će se održati vjenčanje. Sjedim u autu koje vozi njegov kum kraj kojeg sjedi moja djeveruša, a nazad smo kuma I ja. Plačem. U sebi jecam I razdirem dušu od utrobe do grla. Ona je još mlađa I još naivnija. Kuma. Pita me šta mi je. Misli da sam uzbuđena. A ja bih samo da pobjegnem.
Zašto nisi starija, iskusnija, luđa? Zašto me ne odvedeš od svega ovoga?

Stižemo u hotel. Odlazim u apartman da se spremim. Dole u bašti publika čeka. Čekaju zvijezdu večeri. Sama sam. Još dvadeset minuta do vjenčanja. Nikog. Baš nikog da nešto napravi. Nikog da me otme.

Nikog da čuje moj glas koji vrišti od svega. Prošlo je dvadeset minuta. Ne izlazim. Dolaze otac I brat I pitaju kroz zatvorena vrata da li je sve uredu. Jeste, odgovaram brišući suze. Nek’ mjesto suza misle da je sjaj u očima.
Kako bi uopšte moji roditelji svim svojim prijateljima mogli objasniti da im je kćerka pobjegla s vlastitog vjenčanja? Ne. Nastavi s tim. Samo igraj po scenariju.

Silazim. Dolazim do cvjetnoga oltara. Gotovo je. Potpis, prsten, poljubac. Trenutak kad sam mislila da je nemir umro. Umrla je misao o meni u meni umjesto toga. Umrlo je ono malo duha koji je sanjao, vjerovao I borio se.

Sada, nakon šest godina gledam album s vjenčanja. Nisam ga dugo godina otvarala. Boljelo je podsjećanje na pogrešno odabran put. Boljelo je savršenstvo dekoracije i ambijenta u ne-savršenstvu onog poslije.

Burmu nikad nisam nosila. Odložila sam je u sef u koji nikad ne idem. Iako zaključana za ostatak svijeta jednim potpisom, zaklela sam se da me prsten neće spriječiti da upoznam (svoju) ljubav.

Sada, šest godina poslije, gledam te slike i ne osjećam ništa. Čak ni onaj neki sram i stid pred samom sobom zbog šest protraćenih godina. Ali osjećam nemir. Nemir pred raskrsnicom s dva puta. Jedan je onaj bez skretnice, a drugi je onaj koji ne znam. Kojim nisam koračala godinama. Put na kojem ima neko koga ne poznam. Put na kojem sam sama. Da li uopšte znam i umijem više biti sama? Ili sam oduvijek sama?

I onda, u trenutku kraćem od bilo kojeg drugog, onom koji se rađao čitavu vječnost, koračam tim putem. Plašljivo, stidljivo, teško i tromo, bojažljivo, ali idem. Kao ne znajući. Kao ne vidjevši. Jer, još Dostojevski je u Zločinu i kazni govorio da nepoznatog se živ čovjek najviše plaši. A ja se plašim toliko toga. Kažu da ne znaju kada sam I zašto počela da se plašim. Jer to nisam ja. A i ja sama sam zaboravila ko sam. Pa sada idem da nađem sebe. Da nađem ne onu ostalu u nekom drugom vremenu. Ne onu koju slikam kada sanjam. Ne onu njihovu. Samo sebe takvu kakva jesam. Ni u bijelom ni u crnom. Ni s osmijehom ni bez njega. Idem na put gdje ona je. Ta djevojka, ta žena s dovoljno hrabrosti da živi u trenutku baš takvom kakav jeste, udišući svaku sekundu svakim dijelom svoga epitela.

Živim ovdje i sada. Ispočetka.

Anonimno

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)