Sto šezdeset i osam centimetara čiste, inatljive gluposti. Mali prčasti nos i zajebane oči. Tvrdoglavo, bahato stvorenje, duge kose i specifičnog pogleda na svijet.

Ljubav.

Mogao bih je gledati satima kako se mršti, dok uporno lupa prstima po staroj pisaćoj mašini, jer kompjutori za nju nemaju dušu. Pa se svadi sama sa sobom kad otipka krivo slovo.

  • Vidiš, sada bi samo stisnula “Back space” i obrisala i napisala novo.
  • Get out of my space. – rekla bi mi i izbeljila se dok rukama maše po zraku pokazujući da je pustim na miru.

Uhvatio bi me smijeh, iskren i grlen a ona bi samo podigla svoj mali prst, pritisnula ga o usne i pokazala mi da budem tih.

Ljubav. I požar u preponama. 

Kako lijepa mogu biti sjećanja, zar ne? Urežu se duboko pod kožu i ostanu disati s nama. Vidiš obrise nekih ljudi u sjenkama vlakova što prolaze. Čuješ smijeh voljenog bića u tuđem, ali opet je nijansa kriva. Promatraš onu toplu, smeđe crvenu nijansu njene kose u smjeni godišnjih doba. Čezneš.

Na oko svijet je potpuno isti. Svi dragi su ljudi ovdje. Skoro svi…

Drugovi zbijaju iste šale. Pivo je uvijek istog gorkog okusa u istom pubu, u istoj ulici, istog ovog grada, čitav moj paćenički život. I jednako ga ne volim i pijem samo s njima, iz navike. Pa se onda naizgled sretan i zadovoljan, nakon što smo satima komentirali žene u istom tom pubu, vraćam u svoj polu prazan stan, među svoje knjige. Sjedam uz isti prozor i promatram isti taj svijet.

Ulična lampa osvjetljava mjesto na kojem sam stajao zadnji put kad sam razgovarao s njom. Smijali smo se. Stajao sam ovdje jer nisam svojima želio objašnjavati naše priče. Prsima se istovremeno širila čežnja i toplina dok se smijala s druge strane žice.

Tko bi rekao da je to zadnji put? Tko bi rekao da će mi silno nedostajati način na koji je mijenjala boju glasa? Tko bi rekao da ću je imati tek u fotografijama i notnim zapisima njenih melodija.

Ostalo sam spalio, u naletu bijesa.

Ljubav. I beskrajna gorčina.

Odabrao sam lakši put. Barem sam tada tako mislio. Odabrao sam biti pošteđen drame i cirkusa. Odabrao sam sebe. Nisam zastao nijednom da pitam kako se nosi s tim? Samo sam se okrenuo, kao što sam se okrenuo već toliko puta u svom životu i odlučio igrati svoju igru s nekom drugom.

Pokvareno. Kao zadnje smeće, ali uradio sam to. Lakše je. Barem je trebalo biti. Toliko puta izvježban potez i potajno saznanje da me obožava, pa će ionako pokušati da me vrati. Svaka je to radila. I ona će.

Samo što nije. Pustila me.

Zato sav ovaj košmar nije imao smisla, milijun puta odrađen manevar, napokon je sebi našao dostojnu protivnicu. Ženu koja je mogla uraditi isto što i ja, pa makar u sebi umrla. Zbog toga pogled u noć i igranje s kockicama leda u praznoj čaši. Koga sam zavaravao? Trebala mi je nova boca.

I nova cigara.

Ljubav. I vječno nedostajanje.

Ona prava, ona jaka, ona s kojom osjetiš strast koja lomi pamet, pa sklopiš oči i vidiš sve konture njenog tijela, vidiš način na koji grize usne i uzdah dok dolazi do vrhunca, pa te grabi za ramena i privija čvršće uz sebe i u sebe, jer te želi, kao nijedna nikada prije nje.

A tren zatim, poželi te opet, jer te se nikada ne može zasititi. Jer se stapa s tobom u nešto drugo a ti samo promatraš tu igru tijela i duše, što se odvija u njenim očima koje samo govore – Molim te, uzmi me.

Ljubav. I želja koja se ne gasi.

I tako dočekaš jutro, sa spoznajom, da negdje, na drugom kraju svijeta postoji. Još uvijek se satima bori sa svojom kosom. Još uvijek voli dugo ljuljuškanje po krevetu i maženje i strast za koju zna da se u meni nije ugasila. Ne prema njoj.

Još uvijek radi iste rituale. Još uvijek misli da nije dovoljno lijepa. Još uvijek jede tamnu čokoladu i smije se na glas i ponekad se izgubi, otplovi daleko od svijeta.

A ja se pitam tko je sad doziva nazad? Kome je otključala tajne svjetove svoga uma?

I kakva je dok vodi ljubav? Je li slobodna kao sa mnom?

Još uvijek se svima inati i misli da sve može sama. Još uvijek griješi, ali je tako prokleto ustrajna u svojim snovima. Još uvijek pali mostove za sobom i nikoga se ne boji.

Još uvijek je…

Želio sam napisati Moja.

Ali ne znam to. Prst klizi po glatkoj stjenci telefona. Na njemu njena slika. Zvao bih. Samo da još jednom čujem taj glas, a onda vidim dolazni poziv. Zajednički prijatelj.

  • Halo?
  • Halo, jesi li kod kuće?  – pita me dok mu podrhtava glas.
  • Jesam. Što je bilo?
  • Moramo razgovarati, stižem kroz deset minuta. – izgovori u dahu i prekida poziv. Tisuću i jedna nijansa nemira prođe mi niz kičmu.

Ustajem sa fotelje na kojoj sam proveo noć, gubeći se u razmišljanju o njoj. Minute prolaze sporo kao sati a u meni raste jeza. Gledam instinktivno njenu sliku. Čekam.

Kad napokon čujem kucanje na vratima, prijeđem čitav stan u tri koraka i otvaram. Igor stoji na mjestu kao ukopan, lica blijeda a očiju punih suza. I znam.

Znam da više nemam koga nazvati.

Ljubav je umrla.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari