Krenula sam mu pisati poruku – treba mi tema za sutrašnju kolumnu…  Prst je već bio na send, a onda sam odustala. Nije mi trebala tema, znala sam o čemu želim pisati, samo sam se pitala jesam li spremna?

Jer koliko god da se čini kako često pišem o sebi, zapravo dobro samu sebe skrivam. Skrivam se iza fasade jedne zanimljive balkanske kučke. Iza pažljivo skrojenih rečenica, misli i dobro upakiranih fotki. Skrivam ranjivost, skrivam brigu, skrivam sve ono što me čini samo običnom ženom.

Živim život u kojem smijem biti sve samo ne obična.

Uvijek moram kritizirati, uvijek pronaći neku otrovnu strelicu i uputiti je u pravom smjeru. Uvijek moram nekog prozvati i osuditi, jer to se očekuje i to se čita. To se najbolje prodaje.

Pitam se, kada smo postali takvi, da nas pali samo prozivka, osuda i nečija “krv”? I jesmo li se barem sad za vrijeme Mundijala od toga odmorili ili smo samo energiju usmjerili na sipanje otrova prema momčadima rivala? Ovo drugo rekla bih.

Nedavno je kolegica pisala status u kojem je citirala sve one “nevine” dame s društvenih mreža koje nikada nikog ne tračaju, koje nikog ne osuđuju, koje nisu tašte, koje su sve divne i krasne i u celofan zapakirane k’o bombon. Iz njihovih usta izlaze samo molitve, a iz dupeta cvijeće i leptirići.

Pa ih je pitala jesu li normalne?

Rijetke smo se našle priznati javno da nismo cvijeće. Da smo i tračale i osuđivale i kritizirale i nekad se žive pojele od jala, gledajući neku drugu… jesmo. Ja jesam. Priznam. A onda sam shvatila da to nema smisla. Da je to tako providno i glupo. Neću postati bolji pisac ako budem jalna na nekog drugog pisca. Neću biti ljepša ako se budem mrštila na nečije bolje utegnuto dupe.

Odlučila sam poraditi na svom pisanju a dupe odvesti u teretanu. I ne, nisam u međuvremenu postala svetica, samo sam možda malo odrasla.

I možda me život još koji put nogom opalio u zadnjicu, samo da me podsjeti da nisam najpametnija ni svemoguća. I neka je, najviše sam ionako u životu naučila na svojim greškama, a najjača ustajala nakon najbolnijih padova.

Kažu da su balkanske žene najljepše i najpokvarenije. I jesmo. Toliko smo do srži zle da smo u stanju prodati dušu đavlu samo da svoje istjeramo. A svaka od nas tjera svoje. Uporno iz dana u dan. Usprkos svega i svih, pa i vlastite zdrave pameti.

Svetimo se, inatimo, potkopavamo sve i svakog.

Tračamo. Širimo neistine. Rušimo tuđe svjetove pokušavajući tako izgraditi svoj.

Rušimo veze i brakove, potkopavamo radne kolegice, tračamo jer smo ljubomorne na nečiji izgled ili vezu, zavodimo čak i frajere s kojima nikada ne bi bile, samo da si nahranimo bolesno gladna ega i da pokažemo da možemo imati svakog. Živimo naizgled ispunjenim i dobro fotošopiranim životima, ali zapravo tako prokleto praznim.

Svaka je od nas balkanska kučka na svoj način.

Ponekad pomislim kako bih trebala umjesto osobe godine, na portalu birati kraljicu kučki, onu koja se posebno istakla svojim “radom” u posljednjih 365 dana. A mnogo ih je koje bi kandidirale. Najviše one s najblistavijim aureolama oko glave.

Pomislim što bi se desilo da izađu na sunce? Bi li se kao vampirice raspršile u prah ili bi im se rastopio putar grijeha i cijedio po 16 slojeva šminke?

Možda je bolje da nikad ne saznamo odgovor na to pitanje. Neke bi se pred našim očima iz malih, savršenih anđela pretvorile u zmaja s 13 glava. Posve sam sigurna u to.

Jednako kao što sam sigurna da će mi barem 50 žena na ovaj tekst stisnuti onog što se žesti a zovu ga još i “dislike”, samo zato jer su se u ovome prepoznale a nisu se spremne same sa sobom suočiti.

I to je sasvim u redu. Samozavaravanje se isto dobro prodaje. I visoko kotira na listi poželjnih kvaliteta, jedne iznadprosječne kučke.

I moram priznati da sam radije okružena javno deklariranim kučkama, nego naširoko poznatim “sveticama”, jer poznavajući vlastiti DNK kod, svjesna sam da od deklarirane kučke bar znaš što možeš očekivati. I da te voli beskrajno i da te dobro zajebe.

I da dan nakon toga opet skupa pijete kavu i gledate u nebo, dok pokušavate smisliti neki “vrlo dubokoumni” status za hrpu svojih followera na nekoj ultra, cool društvenoj mreži, posve svjesne da većina tih followera nije nužno ni tvoj ni njen fan.

I da će te ta deklarirana, spasiti tebe same i prva ti priskočiti u pomoć kad potoneš, jer se i sama našla u istom govnu, dok će se svetice sve fino poredati u niz, upirati prstom u tebe i umirati od smijeha, a onda danima i mjesecima razglabati o tome na Fejsu, jer u svojim životima neće imati naravno ništa zanimljivije.

Ti i tvoja deklarirana suputnica, u međuvremenu ćete se sjebati još barem 68 000 puta, ali barem ćete imati o čemu pisati svojim “fanovima”, dok živite život i ispijate koktele na rivijeri. Ili barem doma na balkonu.

Kad sve to dobro sumiram, beskrajno sam zahvalna na svim svojim deklariranim. Na njihovim savjetima, pa čak i tračevima. Zahvalna na svakoj našoj trač partiji i svakoj suzi koju smo skupa isplakale, dok smo glumile kako smo jake i kako nam nitko ne može ništa.

Zahvalna sam na svim savjetima nakon svake propale veze i svakoj Nutelli koju sam dobila, da bih lakše “odbolovala još jednog kretena”, jer znam da je bilo iskreno i od srca, iako su kasnije na solo kavi govorile da sam više prejadna i da se trebam zbrojit. Ali barem znam da su to govorile jer im je istinski stalo da ostanem u našim redovima i koliko toliko normalna.

Nisu me nikada lažno grlile i ljubile. Nisu me nikada iskoristile. Nisu me nikad izdale. Nijedna deklarirana kučka, kao mnoge nazovi svetice.

Zbog toga zagrlite svoju deklariranu kučku. I zahvalite joj što je baš takva kakva je. I nemojte je pokušavati “popraviti”, jer vjerojatno drage moje, ona je najbolje što imate, dok silno pokušavate biti “bezgrešne”. Ne ide to s nožem u nečijim leđima.

A sve smo ga kad tad držale, zar ne?

Marija Klasiček

E da, isprike – tko je on s početka priče? Pa frend pobogu… jaoooo žene 😉

A možda ipak nije.

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)