Nekoć su mi riječi lako tekle, samo sam ih nizala. Nije mi bilo teško pisati, razmišljati.. osjećati. Sad se tako mučim ponekad, jer stvari više nisu tako jasne. Bilo je fora biti klinka i ne razmišljati o ničemu.

U mom svijetu postojao je samo On i oko njega se sve vrtjelo. Cijeli svijet se okretao tako brzo a ja sam to mogla pratiti… i uživala sam u tim piruetama jer… voljela sam ga i on je to znao i volio je to što ja toliko volim njega. Volio je biti centar mog svijeta, volio je biti moj najbolji prijatelj, volio je pjesme koje sam mu pisala.. volio je moju ljubav i tu neku moju djetinju opsesiju. Na neki način i ja sam bila njegova opsesija. I svima je naša priča bila previše luda da bi mogla opstati..

I ludovala sam tako, jako, jako dugo… proletjele su tri duge godine a u našem malom svijetu nije se mijenjalo ništa. Sav onaj prvotni žar, u meni se počeo gasiti. Gasilo se i dijete željno pustolovina. Pjesme više nisu nastajale zbog njega, već zbog tuge. Ali još uvijek sam se osjećala živom, još uvijek sam nešto osjećala… tuga, bijes, nostalgija… sve je to dolazilo u valovima. I tako sve do prošlog proljeća… kad se naglo u meni ugasilo sve. Ostala je samo ogromna praznina.

Znala sam da ću se jednom opet zaljubiti, to ionako nije teško, teško si je dozvoliti da nekog zavoliš i pustiš ga u svoj svijet.

I sad se pitam jesam li malog pustila da mi se približi onoliko koliko bi on htio i li još uvijek bježim, još uvijek kao neko pseto ližem stare rane. Ne zato što bih se htjela vratiti, već zato što negdje u dubini mislim da nije prošlo dosta vremena, nisam samoj sebi dala da do kraja prežalim neke stvari i da se s njima oprostim…

Smiješno, sad sve to zvuči kao da nisam preboljela, jesam. Samo mi se čini da mu nisam oprostila neke stvari. Još uvijek mu koješta zamjeram; to što sam u cijeloj priči oduvijek imala osjećaj da sam samo neka igračka, to što sam uvijek nešto morala čekati, to što je u zraku ostalo visjeti toliko riječi, snova i njegovih obećanja i to što su se poput balončića od sapunice svi rasplinuli, ali ne odjednom, već lagano, danima, godinama… jedan po jedan, u nekoj bolnoj agoniji.

A sad je mali tu.. i u svemu je njegova potpuna suprotnost. Kod njega su riječi na zadnjem mjestu, trudi se pokazati mi koliko mu je stalo, a ja se pitam da li se trudim dovoljno ili se još uvijek previše bojim prepustiti? Poželim mu nekad reći: Volim te, ali riječi kao da zapnu u grlu. Poželim mu se baciti oko vrata ali svejedno mu priđem lagano i poljubim ga u obraz. Poželim poput njega planirati našu zajedničku budućnost, ali samo se smješkam kad mi priča o tome.

Ne mogu prijeći neke barijere koje sam sama sebi postavila. I nekad mislim kako očekujem previše sama od sebe. Gdje piše da nekome moram odmah dati sve? Gdje piše da moram izgovoriti neke riječi, ako se iz dana u dan sve više trudim pokazati koliko mi je stalo? Gdje piše da moram izgorjeti odmah u početku? Možda me baš toga najviše strah, izgaranja u trenu i življenja u pepelu nakon toga.

To je ono što sam već okusila i više to ne želim. Ne želim ni nizati tužne pjesme i onda se ljutiti sama na sebe jer se tako osjećam. Ne želim… i čini mi se kao da ratujem sama sa sobom, očekujući od same sebe previše, uspoređujući neke osjećaje koji se ne mogu usporediti.

I dva čovjeka koji su jedan drugom sušta suprotnost. Jedan koji je obećao ljubav i jedan koji ju je pružio. I pitam se zašto neki dio mene žali za nikad ispunjenim obećanjima, kad je ono što živim, ljepše od najljepšeg sna? Možda sam samo dvolična? I nezahvalna?

Možda mi je samo vrijeme da naučim, kako se u životu može voljeti više puta, ali nikada na isti način… jer se kao ljudi mijenjamo, sazrijevamo i taj osjećaj se mijenja zajedno s nama i on odrasta, proširuje nam horizonte i kaže da samo prvi put dolazi posve naivno s milijun ružičastih želja… a kasnije nam donosi opreznost, pušta da letimo ali ne previsoko. Donosi nam neke nove boje u život i govori kako za sve treba vremena.

Možda se i meni to dogodilo, negdje putem između ove dvije ljubavi i ja sam odrasla…

Lea Grabar Vitez

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)