Jako često, željni zajedništva i ljubavi, dopuštamo sebi da lutamo godinama. Uhvatimo se te osobe, za koju mislimo da nam je centar svijeta, ne shvaćajući da mi njemu nismo niti opcija B. Doduše, shvatimo itekako s vremenom da njemu nitko nikada neće biti prioritet u pravom smislu te riječi.

Iz početka, sve bude savršeno, pomalo i filmski. Srećete se na najneobičnijim mjestima, na najljepše načine da vam još samo fali neka ljubavna pjesma u pozadini. Vjetar ti miluje kosu i lice, u toj haljini izgledaš kao da ćeš pokoriti cijeli svijet, i prvi put u životu ti se osjećaš toliko poželjno, lepršavo  i posebno. On svaki put donese nekakav dar za tebe, bilo u obliku najljepše ruže, knjige ili neke sitnice koja ti je zapela za oko, znajući da će lijepim manirima otvoriti put ka srcu, ondje gdje tako jako želi ući.

Zabavlja ga to, ni ne slutiš. Daješ mu krila svaki dan, postaješ njegov eliksir života i vraćaš ga u mladost. Njemu je ova igra odavno već dobro poznata, uhodana rutina. Samo je poput predatora  čekao neku novu žrtvu. Dovoljno svoju, ali opet glave debelo u ružičastim oblacima i romantici, znajući da će pasti najbrže. Znao je čim si prvi put koračala prema njemu, da taj prkos koji nosiš samo skriva tvoju nesigurnost i strah. Znao je, o itekako je znao, da ispod hladne vanjštine si zapravo izgubljena i slomljena. Čekao je priliku da ti liječi rane, da ti se uvuče debelo pod kožu i hrani se tobom.

Tad, dala si sebe onako kako samo ti znaš. Srcem, iskreno, bez zadrške i sumnje. Odlučila si vjerovati njemu, unatoč tome što si osjećala da ne smiješ. Odlučila si braniti ga u svemu, jer hej, tako se brani netko tko je srcem i dušom tvoj.  Ti i on, dva potpuna stranca, dvije potpune suprotnosti, a opet dvije nerazdvojne budale. Ti previše svoja, on previše svoj, negdje u momentima i svoji i ničiji zajedno.

Lagala bi sebe, znaš, kada bi se pretvarala da nisi osjećala taj nemir i košmar te da ti nije postalo s vremenom jasno. Lagala bi sebe i kada bi rekla da si trebala i htjela drukčije. Kao i on, živjela si taj svaki dan kao da je posljednji. Kao i on, dopuštala si toj povezanosti i energiji da te uzme cijelu, da vam se duše stapaju u jedno do boli. Dopuštala si da kroz njega lomiš i otkrivaš sebe.  Znala si da će boljeti, znala si da će godinama trajati kao prokletstvo davno bačeno.

Nisi mogla maknuti se, ne. Previše godina je trajalo, previše emocija je uloženo. Noćima si proklinjala dan kada ste se mimoišli u busu, kada ste okrznuvši jedno drugo u prolazu osjetili da vatra počinje tinjati u vama. Te oči, ostale su urezane u tvojoj duši, kao i taj glas. Bilo je previše lijepo i bolno, da bi se poželjela maknuti, svaki put bi išla po još, kršila obećanja sebi dana. Nisi marila za druge, nisi marila što će tko misliti o vama. Na koncu, nije ni bilo bitno, nisu oni osjetili niti dio vašega svijeta.

On je bježao, bježao da se iznova sto puta vrati, rani tebe i sebe svojim strahom i neodlučnošću. Kada bi ipak bio spreman ispravljati krive drine, ti si bila ta koja je iz inata zakucavala nove čavle u vaš zajednički lijes. Tek onda nisi mu htjela dati do znanja koliko boli, tek onda si mu htjela pokazati da zapravo nikada  nisi ni bila njegova, nego isključivo svoja.

Mislio je da je preduboko pod kožom već, da ćeš se ponašati ipak onako kako on pretpostavlja, potrčati u zagrljaj, oprostiti sve i zajedno krenuti u nove borbe. Željela si vjerovati da je netko tvoj. Sanjala si ga noćima, osjećala na daljinu sve njegove nemire i tuge. Osjećao bi kada ustukneš na moment, kada se poželiš maknuti iz košmara, otići negdje drugdje. Tad, zagrlio bi najjače, tad volio bi najviše ne dopuštajući ti da odeš.

No, ondje negdje između silnih obećanja koja su se nakupljala s godinama, kao i međusobnih razočaranja, odlučila si iznova prepoznati sebe. Ne onakvu kakva si bila, kakva si mislila da jesi. Otkrila si svoje nove nijanse. Shvatila si da i bez njega postojiš, i to koliko! Shvatila si da je bilo dosta laganja sebe i njega, da ne možeš biti ono što on želi da za njega budeš.

Mirna luka, utočište, njegova najvjernija i najdraža muza. Ona kojoj će se uvijek rado vraćati i od koje će uvijek iznova odlaziti, jer se nije znao ni mogao nositi s tobom kao ni sa svojom istinom.

Previše falševa, rekli bi ljudi. Možda je bilo teško shvatiti da ipak niste toliki igrači. Niste uspjeli prevariti sebe, prevariti život. Znaš, uvijek si mu bila potrebna i neophodna kao zrak koji udiše. Bez tebe, on nije onaj tko misli da je, bez tebe on je samo sjena. Znaš, i danas se negdje previre u vlastitom košmaru života kakav si je odabrao, da te zaboravi. Ali znaj, i dalje si mu neophodna kao zrak. I dalje bi dao sve da može samo na trenutak ući ti pod kožu, natjerati te da i dalje budeš ovisna o njegovim obećanjima, o osjećaju koji ti je pružao.

Shvatila si, nije to bila ljubav kao ljubav. Bila je to ljubav prema onoj verziji sebe kakva si bila uz njega. Shvatila si, on je taj koji je izgubio sve, a nije niti pronašao sebe, da bi se imao u nekoj boljoj verziji, bez tebe.

Jer, ljubav nije borba sa njegovim egom. On ga je trebao naučiti primiriti. Ljubav nije konstantno dokazivanje nekome da si dovoljno dobra, trebao te držati kao kap vode na dlanu. Ljubav nije prepoznavanje i voljenje sebe kakva si bila u njegovim očima. Znaš, i prije njega si bila ti, i prije njega si mogla postojati.  Ljubav nije konstantna borba za prevlast, nadmudrivanje i ovisnost. Ljubav nije odlazak, već ostanak.

Zapamti to, ljubav je borba rame uz rame, svaki dan, bez izlika. Ljubav je onaj tko je s tobom u najvećim i najgorim problemima, i ti uz njega. Ljubav je onaj koji nikada nema potrebu otići iz inata, niti da bi dokazao nešto. Ljubav je onaj koji te poštuje, jednako koliko i ti njega. Ljubav je onaj tko voli ono što ti zaista jesi, kao što ti voliš sve na njemu.

Sve ostalo, što misliš, ono radi čega si ostajala negdje daleko u prošlom vremenu, iluzija je nekih davnih emocija. Ono što te iznova bacalo u ponor i razbijalo o zidove, nije istinska ljubav bila. Možda je, na trenutak, bila donekle ljubav, ali nedovoljno jaka da traje, nedovoljno da ti sreću daje.

Kloni se izluzija ljubavi, ostati će strgani konci i zakrpe na srcu kojih ćeš se teško riješiti. Znaš, njemu nijedna nije dovoljno dobra bila, niti će ikada biti, jer on nije spoznao sebe. Znaš, ti ćeš uvijek biti podsjetnik na jedino čisto i dobro u njegovom životu, jer si išla u sve to bez fige u džepu, dok su ga drugi rušili. Znaj, to ga najviše i boli, jer on ne zna kao ti da voli. Znaj, teško će se riješiti tuge koju si je sam prouzročio tako što je ono najljepše radi straha odbacio.

A ti, ti ćeš s vremenom shvatiti da si ne smiješ dopustiti da te ruši onaj tko te ni gradio nije. Shvatiti ćeš da si jaka, otkriti ćeš iznova sebe i otpustiti iluzije da kopnu s uspomenama duboko u skladište duše.

Jer ne treba tebi kukavica, s jakim ženama rame uz rame mogu životom putovati samo oni hrabri.

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari