Zaključno poglavlje prvog dijela Dnevnika odlučila sam posvetiti radniku i radnici.

Sinoć, dok sam i ja na poslu čekala prijenos polufinalne utakmice svjetskog prvenstva u nogometu i pratila gibanje mase na zadarskoj Kalelargi i (i tek pokojeg čovjeka na njoj za vrijeme utakmice) počela sam razmišljati o tome tko utakmicu ima, a tko nema pravo gledati.

Nisam neki fan nogometa, ali sporta jesam i svaki rezultat poput ovoga koji su naši postigli vrijedan je poštovanja i naklona do poda. Čak i od mene, koju nogomet kao takav zanima jednako kao i matična ploča kompjutera. Iako našim momcima šaljem svu moguću potporu i pozitivnu energiju da zablistaju u finalu (mada su već i sada pobjednici), ovo nije tekst o nogometu i igračima, ovo je tekst o radniku i radnici.

Trgovački centri skratili su svoje radno vrijeme, termini kazališnih predstava pomaknuti su, svi koji su mogli ne raditi nisu radili. Može se postaviti pitanje koliko je to smisleno i koliko netko ima pravo takvo što raditi zbog nogometne utakmice, ali u obzir valja uzeti da je ovom zbilja napaćenom narodu to nogometno veselje trenutno jedina radost u životu, jedini vid neke pozitive u općem sivilu premalih plaća i nesposobnih vladajućih. Odvraća na tren i pruža prijeko potreban odmor od problema strukture države i zdravstvenih tegoba, daje onaj godišnji na koji ne možeš otići jer nam nedostaje radne snage.

Mislim da se trebamo baviti uzrocima, a ne simptomima, no nekad, samo nekad, da bismo se osposobili za rješavanje onoga što je problem uzrokovalo trebamo ublažiti simptome da bismo uopće mogli razmišljati čiste glave.  Pa neka se ljudi stoga vesele, neka se slavi uspjeh hrvatskog sporta, napori i rad pojedinaca i cijelog tima koji zbilja postiže neke pozitivne rezultate. Da je u centru pozornosti napokon nešto toga vrijedno. A ovo zbilja jest.

No vrijedan je i radnik koji jučer nije mogao gledati utakmicu jer je njegova poslovnica radila ili ju nije mogao gledati u okruženju i s ljudima s kojima je htio. Taj je radnik gledao pola Hrvatske kako uzbuđena kroči ulicama njegovog grada prema trgu ili kafiću, kako se smije i veseli s prijateljima dok je eto baš on morao biti zatvoren u toj maloj prostoriji u koju nitko neće ući jer svi, uključujući i turiste prate utakmicu.

O radniku o kojem pričam ne ovise životi – svjesna sam ja da su tu Nove godine, blagdani i nedjelje koje određene profesije moraju raditi. I jučer je bilo tako, ali vratimo se časak na tog radnika, sezonca ili zaposlenika u nekoj trgovini, trafici, objektu brze prehrane.

Bez svega toga svi smo mi mogli na tri sata. Mogli bi svaki dan da nam trgovine umjesto do 22 sata ili ponoć rade do 19 sati. Vjerujte, naučili bismo. Jer sve su to ljudi, kao i vi i ja koji negdje metu neke podove deset minuta iza ponoći i to za plaću od koje si ne mogu priuštiti masažu, a kamoli da se odsele od roditeljskog doma.

Oni koji vam nose pivo kada umorni i živčani nakon lošeg dana na poslu sjedate u njihov kafić, oni koji vas svaki dan od rane zore prevoze s jednog mjesta na drugo.

Obični mali radnici koji su na dan poput jučerašnjeg trebali biti slobodni da gledaju polufinale svjetskog prvenstva. Ili da odu doma spavati ili bace noćni kupanjac – uopće nije bitno. Jedino što je bitno je da, kad pola Hrvatske ima privilegij biti dio tako nekog događaja, da to prije svega treba imati i baš taj radnik. Ili mu, u zamjenu za to vrijeme treba biti ponuđen veći novac od onoga koji za taj dan prima.

Iz principa, iz poštovanja prema njegovom radu, iz dubinskog naklona koji ti kao poslodavac prema tom radniku na čijim leđima stoji tvoj posla moraš imati.

Zašto je market pored mene trebao na dan utakmice raditi do 22 sata? Zašto sam radila ja kad nije bilo potrebe da se u to vrijeme radi?

Osobno mi nije bilo presudno da gledam utakmicu, iako sam htjela, no zasmetalo me što nisam imala tu opciju. Zasmetalo me što se radnika, koji radi i nedjeljom i praznikom, od jutra do sutra nije sjetilo na ta tri sata.

Mislim da je svaki poslodavac svom radniku, o čijem radu ne ovise životi, trebao dati slobodno tih par sati utakmice. Ne radi nogometa, nego radi radnika. Svaka čast onima koji su to napravili u zemlji u kojoj je radnik uvijek zadnja rupa na svirali, tek alatka koja obavlja neki rad, kao bez srca i duše, i prava na marendu i vlastiti život. Nešto što apsolutno ne bismo smjeli tolerirati.

Ako pola zemlje ide gledati utakmicu ide i moj radnik. Ako je tko to zaslužio, to je baš taj radnik. Mislim da malo srama treba osjetiti svatko tko to nije napravio.

I mislim da bismo se, za bolju cijenu vlastitog rada trebali više potruditi, jednako strastveno i ujedinjeno kao što smo sinoć navijali.

Izabela Laura

Komentari

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.