Nisam ja od onih ljudi koji vole cijeli svijet. Onih koji mogu svakog da prigrle, svakom se iskreno nasmiješe i dušu otvore. Nisam od onih kojima svi valjaju, kojima su svi dobri. Nisam. Ne smatram to svojom dobrom stranom, ali tako je. Imam svoj mali svijet, opasan barikadama, trnjem, zidovima. Ne može do njega svako. Samo pažljivo odabrani ljudi.

Nisam ja od onih omiljenih likova što hodaju gradom. Ili sam suviše neozbiljna ili suviše hladna, čak i drska. Sredine nema. Samo oni koji me poznaju bolje znaju da ispod maske i jednog i drugog postoji jedna djevojčica neiskvarena i slaba. Djevojčica kojoj je lako slomiti srce, pa se čuva svijeta tako što ga ne voli.

Nisam ja od onih kojima je potreban aplauz, odobravanje. Nisam. Niti ja shvatam svijet, niti on mene. Niti ja volim njega, niti on mene. Imam svoj i za ovaj okolo me nije briga. A u moj mali svijet mogu da uđu samo posebno odabrani. A opet među tim posebno odabranim nađe se neko posebniji. Neko ko nije samo prijatelj, već dio duše. Na takve sam posebno osjetljiva. Takvi se ne diraju. Za takve ginem i dajem zadnju kap krvi. I takvi, baš takvi mi najlakše mogu slomiti srce.

Najlakše me povrijede i onda se poput djeteta koje je kažnjeno, a nije bilo krivo, durim, povlačim, sklanjam i bolujem. Čudno, zar ne? Što su nam ljudi važniji sve im više zamjerimo i sve teže praštamo. Što su oni veći u našim očima, mi smo sve krhkiji i slabiji. Sve nas lakše mogu povrijediti i slomiti. Ali, zaboli kada te posebne osobe počnu uzimati prijateljstvo zdravo za gotovo jer sad imaju nešto važnije. Kada smatraju da u njega ne moraju više ulagati i da se za njega ne trebaju žrtvovati. Mora.

U sve se ulagati mora. U prijateljstvo posebno. Nije ono debeli vuneni džemper koji će ti stajati u ormaru i kojeg ćeš izvlačiti samo kada dođu velike hladnoće. Nije ni mala haljinica koju oblačiš u specijalnim prilikama. Nije. Prijateljstvo je biljka. Ona zelena koju kupiš da ti krasi prostor, ali koju redovno moraš zalijevati. Pažljivo joj brisati listove od prašine. Voljeti je. Okretati je prema suncu.

Pažljivo joj birati mjesto. Da nije tamno, ali ni previše sunčano. Samo tako će rasti i doista krasiti prostor. Ako ga zapustiš, uvenuće i neće imati svrhu. Takvo je prijateljstvo, moraš ulagati u njega, žrtvovat malo svog vremena i ljubavi, oteti od drugih stvari i pokloniti njemu. A ne ga čuvati u ormaru i izvlačiti po potrebi. I očekivati da će svaki put kad ti zatreba, biti tu da ugrije i pomogne da prevladaš hladne dane.

Ilda Dedić

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari