Euforija. Sreća. Strast, smijeh, suze – bezbroj lica, a svi pričaju isti jezik. Jezik nogometa, jezik domoljublja, jezik ljubavi.

Kad sam bila mlađa češće sam pratila nogometne utakmice, i to uglavnom naše domaće lige jer to je bilo ono što je tata gledao, u to vrijeme nisam imala Facebook, Instagram ili neku bolju zanimaciju pa sam pratila i ja. I navukla se na euforiju koju su donosile pobjede najdražeg kluba ili razočarenje gubitkom istog. No to je neka druga priča.

Davne 98.’ imala sam jednu godinu. Nisam znala da postojim, a kamoli što znači nogomet i tko su Asanović ili Šuker. Davne 98.’ kockice su harale gradovima, ljudi su bili puni entuzijazma i sreće i kao jedno bodrili naše. No, kao što sam rekla, to je neka druga priča, nekih drugih generacija.

2008 mi je malo svježija, kupovala sam OK! I Teen gdje su se dobivali posteri Vatrenih, gdje sam prvi put čula za Rakitića i Ćorluku i lijepila njihove postere po zidu, kupovala dresove i rekvizite i sa frendicama pratila sve te dečke na terenu. Doduše, tadašnja euforija je zaustavljena u utakmici s Turskom gdje se sjećam Ćorlukinih suza i tuge igrača i navijača.

Možda da krenem sa 2018., sa početkom ljeta i Rusijom kao domaćinom svjetskog prvenstva.

Imala sam ispite, komentirali smo kako moramo negdje u grad, gledat će se na zadarskom trgu, kafići su bili puni po dva sata prije početka utakmica. Kao da smo svi znali. Kao da smo im svi vjerovali i znali da idemo do kraja. Kako smo ih bodrili i ohrabrivali tako su i oni vraćali – sa pobjedama. Sa srećom u očima jer su znali da su postigli mnogo, i da će zbog njih cijela Hrvatska slaviti i zaspati sa ponosom u srcu, a od jutra do dugo u noć će se prepričavati – na faksu, na poslu, na kavi, u prolazu sa susjedima. Jesi gledao sinoć kako smo ih dobili?

Kao da smo samo čekali da dođemo do same završnice, jer smo vjerovali da hoćemo i da će svi vidjeti Hrvate kako igraju nogomet – a bome su vidjeli. I oni koji su igrali protiv naše reprezentacije, a bome i oni koji su samo pratili prvenstvo. Vidjeli su što znači igrati srcem, igrati za narod i za „šačicu“ Hrvata, naizgled tako malih, a velikih.

Dali su sve, jer su došli po sve.

Možda su nas i podcijenili, možda su nas omalovažali, možda nismo bili dovoljno „dobri“ za neke velike, nogometne sile „stare škole“.

A možda samo nisu htjeli priznati da imamo prednost koja leži samo na ovim prostorima. Veliko srce, veliko domoljublje, veliki osjećaj euforije kad se kockice vijore i kad s ponosom gledaš kako stvaraju snove i pretvaraju ih u javu.

11.7. pisala se povijest, 11.7. ponovno se srce ostavljalo na terenu a poruke ljubavi prema Hrvatskoj su se nizale širom svijeta.

Gradovi su sjajili, ulice su gorjele, sve od ponosa što smo dio zajedništva, dio Hrvatske koja slavi jer je u finalu.

Ej, finalu.

Finale svjetskog nogometnog prvenstva.

Finale koje možda neće riješiti problem nezaposlenosti ili situaciju s mirovinama, da.

Ali finale koje će možda podsjetiti svakog ponaosob što znači zajedništvo, što znači ponos i ljubav prema ljudima koji su možda brojčano mali u odnosu na velike zemlje, što znači skromnost i borba za ono što voliš.

Ako se ugledaš na njih možda te potakne da se boriš za povišicu koju zaslužuješ, jer voliš svoj posao.

Možda te potakne da izađeš na ulicu sa skupinom istomišljenika umjesto da čitaš i pišeš otrovne komentare po portalima.

Možda te potakne da učiniš nešto za sebe, nešto što će ti donijeti vlastitu pobjedu, nešto što će ti dati osjećaj euforije kao kad sudac svira kraj a Hrvatska plače od sreće jer smo u finalu.

Možda.

Dotad, rezerviraj 15.7. jer Hrvatska piše još jedan redak svoje povijesti.

No, to je neka druga priča. 😊

Sara Matijević

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem).
Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.

Komentari