Ima tih nekih ljudi koji u beonjačama nose smijeh. Zjenice im kao barke plove po mirnoj površini čiste vode i odišu snom.

Ima tih ljudi, kojima su najveći životni izazovi upravo to – izazovi i koji ne vjeruju u nesreće, žrtve, težine i nespokoj.

Njima je poput sudbine po čelu ispisana radost. Obrve im pozivaju na mir, svitanje uz pjesmu. Ramena su im snažna, a dlanovi široki da mogu podići i uhvatiti svakoga kome je pad obećan. Ispod grudnog koša poput vatrometa želja bukti srce, koje poziva na slavlje. Slavlje života, svakog udaha, smisla i spokoja. Oni takvi kakvi su, kao tihi ratnici, koračaju sigurno i svaki im je korak ispisan postojanjem rođenog bića. Pulsiraju, vibriraju i djeluju kao sami nebeski izaslanici i vole sve različitosti ljudskoga roda. Ne krive, ne osuđuju, ne poražavaju, samo poput svjetlosti obećavaju smisao.

Ima tih nekih ljudi, koji vjeruju samo u dobro. Kojima su nepravde sastavni dio životnog puta, no to ne umanjuje njihovu vjeru u istinsko. Nepravde posmatraju kao trenutnu božiju slabost, a ljubav kao najveću milost. Uvijek biraju ljubav. Uvijek biraju dobro u svemu i svakome i kao takvi često smetaju ostalim ljudima.

Vidjela sam mu sjaj u očima. Sijao je milionima godina, taj sjaj nije mogao biti samo iz ovog života. Privlačio me kao što cvijet privlači leptira, slatko – gorki nektar iz njegovih dubina čuvan je samo za mene. Posmatrala sam mu usne krivine, crnu gustu bradu i jagodice, savršeno pravilno lice od čijeg sam se savršenstva na trenutke bojala. Bojala sam se u ono vrijeme svega, no mir iz njegovog pogleda slutio je mir oko mog vidnog polja. Bojala sam se mrakova, no svjetlost njegove pojave bila je jača. Bojala sam se neuspjeha, no njegov pobjednički stav nije dopuštao takve pojave u mome umu.

Svega sam se bojala, na trenutke prožete željom za njim, a on se nije bojao ničega. On je znao da mu pripadam oduvijek, samo je trebalo da to saznam i ja.

Jedino što je mene zahtijevao bilo je da se prepustim. Prepuštanje drugima zna da bude pogubno. Za mene je i pomisao na to bila stravična. No stravljenost je utihnula slomljena snažim rukama. Rukama jačima od mojih, sigurnijim.

Postoje ti ljudi koji dolaze samo da bi nas spasili. Spasili nas od životarenja na suvo, od strahova, od nepovjerenja. Njima u očima zapljuskuju talasi, borbenost i snaga. Oni znaju da su rođeni za smijeh, predodređeni za sreću i određeni za životni sklad.

Ima tih nekih ljudi, kojima nije teško da postanu vaši, jer su vaši bili oduvijek.

Bila sam izabrana prije nego li sam toga postala svjesna. Izabrana od jednog takvog čovjeka i znala sam da mi je namijenjen neki dobar božiji plan.

Ja u njegove planove nisam sumnjala iz prostog razloga jer ih nisam ni priznavala. Naučena godinama da su moji planovi važniji, težila sam svojim ciljevima. U jednom momentu, sjećam se, umor je nadvladao moju snagu. Predala sam se suštinski. Pomislila sam, da ako ništa nije važno onda je borba zaludna. Zaludne bitke crpe naše tijelo jer ih ono i vodi zajedno sa umom. Duša u tome udjela nema. Ona pjeva. Moja je pjesma bila toliko utišana, da je na kraju ostala jedino ona. Ona me je spasila.

Kako se biramo, tražimo i pronalazimo ne znam. Vjerujem da duše biraju. Vjerujem u spoznaje pri prvim susretima i u leptire. Vjerujem da su ti neki naši ljudi, naši jer je tako odlučeno nečim većim od nas samih.

Vjerujem da kad se odlučimo na prepuštanja, potečemo pravo prema svom izvoru.

Ima tih nekih ljudi…

Ljudi u kojima spavaju svjetovi. Usahnulim pupoljcima oživljavaju vjeru, zemljanoj prašini smisao.

Pažljivo oslušnite… Duše vaše duše ne mogu biti daleko od vas, osim ako ih uporno rođenim izborima ućutkujete zbog nekih nebitnih pojava.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari