Autor: Mirnes Alispahić / Photo by: Ted Davis Photography / Izvor: fantasticnivodic.com

Poznajete ga kao jednog od najboljih pisaca fantastike današnjice i pisca s vjerovatno najljepšim stilom pisanja u žanru fantastike, iako ne voli etiketiranje i svrstavanje u žanrove. Kao mladi student prava, izabran je lično od strane Christophera Tolkiena, sina velikog J. R. R. Tolkiena, da radi s njim na uređivanju “Silmarilliona”. Dobitnika je brojnih nagrada za svoj rad, 2008. je dobio Svjetsku nagradu za fantastiku (World Fantasy Award) za svoj roman „Ysabel”, a 2014. je proglašen vitezom Kanadskog reda, najvećim priznanjem koje jedan civil može dobiti u Kanadi.

Pogađate, riječ je o Guyu Gavrielu Kayu, čovjeku koji svojim radom pomjera granice fantastike i mada ga neće zapamtiti po serijalima koji se protežu u više tomova, zapamtit ćete ga po kvalitetu pisanja i romanima koji su jednostavno savršeno istkane tapiserije genijalnog uma. Imamo sreće da je odvojio svoje cijenjeno vrijeme i odgovori nam na nekoliko pitanja.

Naslovnica posljednjeg romana, „Djeca zemlje i neba“, izdanje za UK

Prije svega, hvala vam na izdvojenom vremenu za ovaj intervju, g. Kay. Rekli ste mi prije, da jako volite Hrvatsku i da tamo imate dosta prijatelja. Algoritam je objavio skoro sve Vaše romane i veoma ste popularni u regiji (najviše u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini i Srbiji također).

Da li je ovo imalo utjecaja u planiranju Vašeg poslednjeg romana, „Djeca zemlje i neba“? Znamo da ste ga temeljili na Veneciji, hrvatskim srednjevjekovnim piratima i Dubrovniku, gradu-državi, ili je to to tek bio još jedan dio evropske istorije koji ste željeli posjetiti?

Nema na čemu. Već sam govorio kako je prvo „sjeme“ romana poteklo od mog prijatelja i izdavača Nevena Antičevića, prije mnogo godina, dok smo se vozili obalom na konferenciju bibliotekara u Hrvatskoj. Odjednom je rekao: „Znam šta bi trebao uraditi! Trebao bi pisati o uskocima!“ Onda je nastavio pričati mi o njima.

MNOGO poslije, nakon što sam napisao dva romana inspirisana kineskom istorijom, sjetio sam toga pa sam započeo istraživanje, uz pomoć akademskih prijatelja iz Hrvatske. Pomoglo je i vrijeme koje sam poslije proveo u Dubrovniku i Veneciji.

Znamo da su skoro svi Vaši romani u jednom tomu, bez nastavaka, osim romana koji pripadaju Fionavarskoj tapiseriji i Sarantinskom mozaiku. U svijetu fantastike, to je rijetkost s obzirom da skoro svi pišu dugačke serijale, a vi imate tu sposobnost istkati prelijepe i intrigantne priče te stvoriti divne tapisere u samo jednom romanu od 600+ stranica. Kako ste se odlučili da pišete priče na taj način? Planirate li neku novu trilogiju ili serijal?

Dosadi mi kad predugo pišem istu priču! Moram pronaći predmet, teme, postavku, koji će zabaviti MENE tri godine (koliko mi obično treba da napišem roman) ili ću početi da osjećam da ću dosaditi čitateljima.

Također, kako starim, želja da istražim nove i drugačije stvari, ne samo da se ponavljam iz komercijalnih razloga, još je jača. Ako čitatelji žele „tradicionalne“ serijale fantastike… ima ih NAPRETEK. Ja pokušavam ponuditi drugačiju sortu vina, kako za čitatelje žanra tako i za one mejnstrim čitatelje.

Kanadska naslovnica za omnibus Fionavarske tapiserije, umjetnik: Ted Nasmith

Znamo da ste pjesnik. Naslovi Vaših romana, Odjedriti za Sarant i Gospodar careva jasno ukazuju na djela W.B. Yeatesa. Poezija je utkana u Vašu prozu što Vaš stil čini prilično jedinstvenim. Također, ljubitelj ste umjetnosti, što se jasno vidi u Vašim romanima pošto se u svakom može pronaći neki umjetnik, pjesnik, slikar ili kipar.

Koliko Guya Gavriela Kaya ima u Ammaru ibn Khairanu, Kaju Krispu, Shenu Taiju, Simi Zianu ili nekom drugom liku kojeg ste napisali? S kojim bi ste se najviše poistovjetili?

Zapravo se opirem ideji „identifikacije“ autora s likovima. Mislim da je dio fikcije stvaranje ljudi koji NE LIČE na tebe, da nas vodi empatija mašte, da ako se trudimo i fokusiramo dovoljno, u mogućnosti smo stvoriti uvjerljive razne likove. Mada, pretpostavljam da dosta psujem kao Krisp!

Kada god je moguće, izbjegavate žanrovsko etiketiranje, mada Vas mnogi stavljaju u istorijsku fantastiku, s obzirom da temeljite Vaše romane na događajima iz stvarnog svijeta, likovima i državama iz prošlosti.

Kako ste došli na ovu ideju s obzirom da je Fionavarska tapiserija smještena u sopstveni svijet? Zašto ste odabrali ovu metodu umjesto da nastavite sa svijetom Fionavara (znamo da su Vaši svjetovi povezani i da je Fionavar samo jedan od njih)?

Mislim da sam dijelom odgovorio na ovo iznad. Preciznije, nakon što sam objavio svoju „izjavu“ u vezi sa tradicionalnom fantastikom u Fionavaru, okrenuo sam se istorijskim temama koje su me oduvijek zanimale. Mnoge od njih, mnogi različiti motivi, veoma su bitni za događaje u sadašnjosti. Nakon što sam završio Fionavarsku tapiseriju, rekao sam da ne vjerujem u trilogije u četiri toma. Ne vjerujem ni sad!

Sa „Ysabel“ ste osvojili World Fantasy Award (Svjetsku nagradu za fantastiku), ali za mnoge fanove se učinilo da ste odlutali s poznate teritorije. Po mom mišljenju, „Ysabel“ je bio most koji povezuje Vaše prethodne romane i nešto što Vas je ogoljelo do srži, Vaše pisanje u najboljem izdanju (barem dok nisam počeo čitati “Ispod neba“).

Ispravite me ako griješim, ali mi se čini da ste roman pisali za svog sina. Da li je to bio razlog što ste izašli iz svoje zone komforta, da se tako izrazim i počeli pisati nešto poput Izabel?

„Ysabel“ sam napisao jer smo živjeli i ponovo sam pisao u Provansi, nakon izbivanja od deset godina. Kada smo se vratili, želja da napišem roman inspirisan Kinom je naprosto isparila od moje žestoke reakcije na povratak u dio svijeta koji volim. Pogled, zvuk, miris, ukus, legende, istoriju… „Ysabel“ je rođena samim boravkom tamo. Da smo tu godinu proveli u Toskani ili Hrvatskoj, ne bih je napisao.

Naslovnica „Ysabel“, korištena u nekoliko izdanja, umjetnik: Greg Banning

Da, drugačija je, jer istoriju prenosi u sadašnjost umjesto da čitatelja vodi u zamišljenu prošlost. Tako da si u pravu, neki su se čitatelji, koji žele da pisac stalno piše iste stvari, morali prilagoditi. Ali iskreno, to je u redu. Ne smeta mi to. Baš kao što se ne mogu brinuti oko toga što se neki čitatelji ne žele prilagoditi. Čitatelji uvijek mogu slobodno birati šta žele čitati, šta im se sviđa. To pisce (ili muzičare, filmske autore, slikare) može tjerati da se bave istim stvarima kako bi zadovoljili publiku. Ili da odluče da će istražiti ono šta oni žele da istraže i nadati se da će zainteresovati i druge.

U jednom svom intervjuu, jasno ste naglasili važnost rada sa urednikom. Kažu da je naš Nobelovac, Ivo Andrić, u mnogome svoj uspjeh dužan svojoj urednici, koja je većinu njegovih djela oblikovala u magiju koju smo čitali.

To je nešto što dosta pisaca u našem regionu prezire (pretpostavljam da je to problem svuda) i neće da to rade. Šta bi ste im poručili? Da li bilo koji pisac može biti dobar bez uredničkih zahvata? Kako je oblikovao Vas i pomogao Vam u karijeri?

Zaista je do autora. Ja zapravo nisam jedan od onih pisaca koji uveliko ovise o uredničkom mišljenju prilikom oblikovanja romana. CIJENIM mišljenje lektora. To je već druga uloga. Lektor provjerava da li postoje greške u pisanju imena, u boji očiju (svjetlo plave u 2. poglavlju, a tamno plave u 14. ne valja!).

Oni se bore s autorom oko tački i zareza. Naučio sam da držim li se svojih izbora u 75% slučajeva, preostalih 25% gdje sam prihvatio sugestije dobio sam na kvaliteti romana. Stoga sam im zahvalan.

Neki pisci se puno oslanjaju na urednika, neki ne. Kao i kod svakog umjetničkog stvaranja, do autora je. Ako je rad dobar, ako sam uživao čitajući ga, zaista mi je svejedno koji je metod korišten.

Žalite li za nečim kada je u pitanju Vaš rad? Možda ste nešto mogli uraditi drugačije? Možda žalite za nekim propuštenim prilikama ili napuštenim idejama?

Uvijek mislim da sam mogao napisati bolji roman da sam samo imamo još jednu godinu za razmišljanje, pisanje i uređivanje. Sve do jednog romana. Ali to je osjećaj kojeg imaju svi ozbiljni umjetnici koje znam, a istina je da to nije tako. Možeš dovijeka prepravljati i sređivati rukopis i nećeš ga puno poboljšati. Čak ćeš ga i pogoršati.

Osim detaljnog istraživanja o vremenskom razdoblju i mjestu o kojem ćete pisati, da li imate neki ritual kada pišete? Kako izgleda kreativni proces? Znam da ste živjeli u Francuskoj dok ste pisali „Ysabel“ i da ste gledali kroz prozor na planinu koju je Cezanne slikao, a o kojoj ste Vi pisali.

Hrvatska naslovnica romana „Tigana“ u izdanju “Algoritma”, umjetnik: Igor Kordej

Često sam pisao u drugim državama (Toskana, Grčka, četiri puta u Francuskoj, Novi Zeland, Meksiko), ali sam često pisao i za svojim stolom u Torontu. Tako da se ne držim pretjerano toga da moram pisati vani (mada često ima svojih prednosti). Glavna stvar, ma koliko dosadna bila, jeste da ostaneš za stolom. Za mene je roman maraton, ne sprint i ja moram trčati polako, ali sigurno. Zato, kada pišem, pišem gotovo svaki dan.

Pretpostavljam da nećete razgovarati o detaljima Vašeg romana u pripremi, ali možete li nam barem reći kada da ga očekujemo? Ili koji dio svijeta ćemo posjetiti u njemu?

Dobro si pretpostavio! Ne volim razgovarati o novim romanima iz više razloga, ali trebalo bi da bude objavljen na engleskom sljedeće godine, 2019.

Za kraj, imate li savjet za buduće pisce?

Ne zamarajte se previše savjetima! Ozbiljno to kažem. Previše pisaca previše olako daje savjete tipa „kako to uraditi“, a često je to zapravo „kako JA to radim“. Vjerujem da Vas pažljivo čitanje raznih knjiga svih žanrova, ne samo onog kojeg volite, čini boljim piscem. Mislim da je gotovo svaki dobar pisac kojeg poznajem i dobar čitatelj.

Razgovarao: Mirnes Alispahić

Čitaj još...

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari