Tog sunčanog ali prohladnog proljeća u Sarajevu, Lejla je studirala na odsjeku za komparativnu književnost. Prvi put sam je vidio u uglu jednog sarajevskog kafića u kojem je sjedila sama i čitala Crnjanskog.

Kasnije sam je sretao po Sarajevu češće nego što bi to zakoni slučajnosti trebalo da dozvole – jednom na ulazu u studentsku čitaonicu u kampusu, dva puta u lokalnoj knjižari u koju jedva da je iko osim mene zalazio i još jednom na semaforu kod Zemaljskog muzeja. Svaki put je nosila lepršave muške košulje podvrnutih rukava, crni kožni ruksak i pogled zagubljen u nekim mislima o kojima sam poželio da saznam sve.

Pred kraj proljeća zajedno smo išli na književne večeri, sjedili sa Dacinim jaranima u kafani Šetalište i pričali o Hemonu, Jergoviću i Tajni džema od malina a makar jednom sedmično, na uvijek istim klupama Sarajevskog Ratnog Teatra, u polumraku pozorišne prašine gledali smo majstorstva Admira Glamočaka, Mikija Trifunova i još gomile glumaca kojima ni ona ni ja nismo znali imena.

Lejli sam mjesec dana kasnije, naslonjen na rubu prozora njene studentske sobe čitao odlomke Nabukova. Ona je sjedila na svom uredno pospremljenom krevetu, rukama gnjavila debelu vunenu deku i gledala me kao da joj izgovaram laži. Sklopio sam knjigu i pitao je, iako mi je neki sitan čovječuljak u meni šaputao da to možda nije dobra ideja, zašto nosi te goleme muške košulje.

Dugo smo ćutali sjedeći tako na dva kraja sobe, kilometrima razmaknuti jedno od drugog, kada je rekla da su te košulje jednom pripadale njenom bratu. Ništa više od toga nije rekla, ja ništa više od toga nisam pitao. Par trenutaka kasnije uzela je gitaru i prstima prebirala neku sjetnu melodiju koja je, sada sam skoro siguran u to, njena vlastita kompozicija. Tu melodiju i danas zviždućem, često nesvjesno, kao pozadinu vlastitih misli.

Jednog je jutra sredinom ljeta, kao da je to sasvim nevažna stvar, izgovorila da napušta fakultet i da se vraća kući, u mali provincijski grad čije sam ime dužan sakriti od ove priče. Rekla je da će me potražiti ako kad bude dolazila u Sarajevo i zamolila da je ne pitam ništa više od toga. Lejla je otišla posljednjim večernjim autobusom sa stanice u Sarajevu a ja sam gledao kako uz prozor čita Crnjanskog dok je točkovi odvode u grad kojeg sam, u godinama koje su slijedile, posjetio sedam puta u nadi da ću je sresti.

Lejlu, međutim, više nikad nisam vidio. Prošlo je šest godina od onog proljeća kada smo oboje bili brucoši, kroz moje je ruke prošlo knjiga za dva dobra života ali i danas me, eto, jedino Crnjanski natjera da razmislim o životu kojeg živim.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari