Dobar dan, divni čovječe. Ti koji ovo čitaš.

Dopusti mi da se ukratko predstavim.

Ja sam cool žena koja posjećuje cool mjesta, čije su odjevne kombinacije uvijek na mjestu, čija šminka je uvijek postojana, čija koža je uvijek sjajna, čija kosa je uvijek lijepa i njegovana.. Mah, da ne kompliciram, sve je savršeno.

Ali samo na društvenim mrežama.

Okej, cool žena sam i u stvarnom životu.

Ostalo? Probaj sa žena koja većinu vremena provede kod kuće u pidžami, eventualno u trenirci ako je dobar dan, a činjenica da većinu svog posla mogu raditi od doma uopće ne pomaže u cijeloj situaciji. Raščupana, bez šminke i s podočnjacima do poda. Glamurozno, je l’ da?

Okej, nije baš toliko loše. Ponekad otiđem i na kavu s frendicom. Otiđem i van vikendom. Otiđem i na sastanak.

Kako bih inače imala materijala za Instagram? Nek’ se vidi raskoš!

Ali… uvijek postoji ali. Primjetila sam jednu stvar. I sad te zanima koja je to stvar.

Priznaj, divni čovječe.

Primjetila sam da imam zabilježeno sve osim trenutaka u kojima sam stvarno uživala. U trenutcima sreće se nikad ne sjetim izvadit mobitel i počet fotkat. Zato jer sam sretna i ne treba mi ničije odobrenje za to, a mobitel i društvene mreže se tada čine samo kao distrakcija, ništa drugo.

Nije li to zanimljivo?

Koliko površni možemo biti. Spremni smo otići na putovanje samo da bismo imali fotke za Instagram, a zaboravimo uživati u trenutku. Na kraju ni ne doživimo mjesto koje smo posjetili, ali barem je zadovoljena potreba da zadivimo druge.

Ma kvragu, pustimo društvene mreže. Jesu loše ako ih koristimo u krive svrhe, ali to nije pravi primjer. Znaš što je loše? Loše je da smo spremni slijediti tuđe snove samo da bismo zadivili druge, a sve zbog te iste potrebe odobravanja, potrebe da zadivimo druge.

Reci mi, divni čovječe, je li vrijedno?

Bilo bi vrijedno samo ako bi se živjelo od tuđih mišljenja, ali koliko znam, tuđa mišljenja ne plaćaju račune. Stoga, nije vrijedno.

Nije vrijedno skrivati se ispod maske jer kao što bi rekao Ivo Brešan –  „Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem?”

Tko si onda? Što si? Što želiš? Što te čini sretnim?

Ne znaš. Izgubiš samog sebe, a upravo to je sve što zaista imaš, divni čovječe.

Doveden si na svijet jedinstven, jedinstvene DNA strukture; nitko nije poput tebe, nitko ne razmišlja kao ti, nitko nema potpuno jednake talente, jednake vrline, a ni mane. Nije li ti to dovoljno? Zar ne vidiš koliko si jedinstven, divni čovječe?

Tko su drugi da ti određuju sudbinu? Tko su drugi da bi ti njih morao zadiviti?

Upravo sam rekla da si jedinstven, kako da drugi znaju što je najbolje za tebe ako smo svi različiti? Ima li ti to smisla?

Ima li ti smisla propustiti trenutak sreće samo zato jer je tebi bitnije zadiviti druge? Reci mi, je li vrijedno tvog unutarnjeg mira, tvojih živaca?

Ne budi slijep, divni čovječe.

Zar ne vidiš da si predivan upravo takav kakav jesi?

Misliš da ćeš biti manje predivan ako se drugi neće složit s tobom? Ako neće shvatit tvoje snove? Tvoje postupke?

Naravno da nećeš. Neće se ni drugi uvijek složit s tobom, zašto se i bi? Različiti smo.

Neće svi vjerovati u tebe, neće ni svi biti uz tebe kad će biti najteže. Neki će te podržavati samo kad će i oni sami imati korist od toga. Neki će ti odrezat ruku umjesto da ti je pruže, ali to je u redu. To je sasvim u redu.

Različiti smo, divni čovječe.

Kako možeš očekivati da će svi dijelit tvoja razmišljanja, uvjerenja i stavove?

Čemu tolika opsesija da ih zadiviš ako neće svi vidjeti tvoju ljepotu?

Dovoljno je da sam shvatiš koliko si divan. Dovoljno da pronađeš nekoliko ljudi koji će vidjeti koliko si divan, koji će te prihvatiti takvog kakav jesi. Dovoljno je da njih i sebe svakim danom iznova zadiviš, kog briga za ostatak. Kog briga…

Bila sam i ja kao ti, divni čovječe.

Živjela sam kako su drugi htjeli. Samo da ih zadivim. Samo da bih bila što savršenija u očima drugih.

Odlična učenica klasične gimnazije s upisanim fakultetom psihologije – san svakog roditelja.

Sve dok nisam shvatila da ne želim takav život – klasičan, prosječan, normalan. To je bio trenutak kad sam odlučila uzeti život u svoje ruke i odustati od fakulteta koji me nije zanimao – tad sam postala noćna mora svakog roditelja.

Ali sam bila sretna.

Zato što je to bila MOJA odluka, ne tuđa.

Naravno da je bilo svakakvih komentara i mišljenja, neka je. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, isto kao što sam i ja imala pravo na svoju odluku. Različiti smo.

Naravno da mi nije bilo svejedno. Bojala sam k’o nikad do tad, bila sam izgubljena, Pale sam na svijetu.

Ali bilo je vrijedno, divni čovječe.

Sretna sam.

Pronašla sam se.

Nadam se da ćeš i ti pronaći svoje mjesto na svijetu.

Nadam se da ćeš pronaći svoje ljude.

Nadam se da ćeš slijediti svoje snove.

To je sve što je bitno.

To je sve što imaš, divni čovječe.

Nina Horvat

Rođena u malom mjestašcu pokraj Čakovca, obična je djevojka velikih snova i specifičnog pogleda na svijet. Iako joj je primarni posao organizacija i promocija zabavnih događaja, ljubav prema pisanju prevladavala je cijelog njezinog života. Ovo je njezin pogled na svijet te vaše putovanje kroz njezine misli i iskustva koja su je oblikovala kao osobu.

Komentari