Što bih ti radila kad bih mogla…. da samo znaš. Ti si moja najluđa seksualna fantazija. S tobom bih isprobala i stvari za koje sam se zaklela da nikad ne bih. Ili bih? Zašto je većini žena toliko teško priznati da imaju prljave maštarije? Zašto se srame sebe i svoje seksualnosti? Svojih potreba?

Lagala bih kad bih rekla da me ne mami… sve ono zabranjeno i svi oni zabranjeni. Lagala bih kad bih rekla da me ne prođe struja želje, od same pomisli na neke stvari, dodire, ne istražene igre, neka mjesta i neke muškarce.

Moje su fantazije jedna djelomično ispričana priča. Neke ostvarene, neke još čekaju, a neke ni ne želim da se ikada ostvare.  Muškarci u tim fantazijama, nisu svi izmišljeni. Frajeri su to od krvi i mesa. S nekima se ponekad susrećem. Neki me nepojmljivo pale… neki su mi zapravo toliko napeti da se ponekad uhvatim kako budna sanjarim o njima. Takve misli bi onog tko se ne može svladati, mogle potpuno izludjeti. Osobito u situacijama gdje je nepojmljivo da ikada imaš išta s objektom svoje požude. Poput ureda…

A žene i muškarci lažu. Lažu kad kažu da nikad nisu maštali o seksu na radnom mjestu. Napetost, želja, spoznaja da je zabranjeno i da ste si zabranjeni. Saznanje da u svakom trenutku netko može naići i da vas može zateći. Svi oni napeti trenuci kad se nađete sami, pogleda uprtih jedno u drugo, bez uzmicanja. S osjetnom čežnjom u zraku koja bi se mogla rezati nožem. Slučajni dodiri i oni namjerni, oni kojima provociraš, samo zato što znaš da možeš.

I onda bam, ta slika u mislima.

Zatvaram vrata, osluškujem korake… i tišinu hodnika. Osluškujem otkucaje svog srca koje je naprosto poludjelo. Raspuštam kosu i koračam prema tebi. Gledaš me zbunjeno ali samo tren, u sljedećem puštaš da se moje usne spuste na tvoje i da ti zavučem prste u kosu.

Tu nema razmišljanja. Tu postoji samo ona iskonska želja, ples zavođenja i nas dvoje na tvom radnom stolu. A kad sve završi, nema objašnjenja ni usputnog – nazovi me. To je samo seks i ništa više. O tome nikada nećemo pričati, nikada analizirati i nikada neće izaći iz te prostorije. A sutra kad se vidimo htjet ćemo to ponoviti.

Često mi se desi da u svojim fantazijama ugostim muškarce s kojima u stvarnosti nikada ne bih spavala. Čudno je to zapravo, što mašta radi. Većina njih je prosječna, ni osobito zgodna ni šarmantna, ali u datom trenutku, moj um ih doživljava kao savršene, za taj čin koji se odvija samo u mojoj glavi.

Ponekad je to neki poslovni partner, ponekad neki frend a ponekad se desi da maštarim o nekom starijem liku i razmišljam kako bi to bilo s njim. S nekim tko je imao more žena, tko zna uživati i tko nema potrebe od sexa praviti famu. S nekim tko bi to odradio točno onako kako bih to od njega željela i tko bi nastavio biti djelom mog života kao da se ništa nije dogodilo. S nekim tko bi dobro čuvao tajnu…

Desi se zapravo da to često sanjam. Svi ti ludi scenariji prate me noću. I većinom ostaju samo scenariji u mojoj glavi. Ne bojim ih se niti ih analiziram. Kad u datom trenutku nogama obujmim čovjeka kojeg sam odabrala, mozak se ionako isključi. Seks je lijek, više no potreba. Balans i struja koja te rastrese pa potpuno umiri. Totalni reset mozga i tijela bez kojeg ne možemo funkcionirati i ostati normalni.

Jednostavno ne ide. Treba nam, isto kao zrak, isto kao hrana. Treba nam to fizičko pražnjenje i u tome nema ništa loše ni ništa prljavo. I to nije tabu. Mi samo puno, previše analiziramo, pretjerujemo i lažno se sramimo a jednako smo crveni ispod kože i svi smo određenih dana izrazito napaljeni.

Neću se stidjeti što sam žena i što obožavam seks. I uživat ću u njemu dok god mogu…
S kim? E to će ipak ostati moja tajna.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari