Postoje riječi, za koje požališ jer si ih nekoć izgovorio nekome. Postoje i one riječi, koje su ostale zarobljene u vremenu, neizrečene. Ponekad se pitaš, boli li nas više ono izrečeno ili neizrečeno?

U oba slučaja, u duši nastaje praznina i jaz. Pitanje zašto? Zašto meni? Što sam napravila da sam si nešto tako prouzročila? Moraš shvatiti, svi se drukčije nosimo sa sobom, emocijama i životom. Nismo svi jednaki, nećemo svi za-šutjeti kada mislimo da možemo riječima nekoga povrijediti i unazaditi.

Ima tih nekih ljudi koji se najprije i najlakše izlete, zaborave na dobrotu, zaborave tko su i maksimalno ponižavaju u momentima. Zato što su i sami povrijeđeni, prestrašeni. Strah im se doslovno očitava u očima, kao i nemoć da promijene svoje reakcije. Boli ih ponekad nešto što ti imaš ili znaš, a oni nemaju i ne znaju. Bole ih možda i drugi ljudi, ali umjesto da se uhvate u koštac s njima, odlučuju se prebaciti na treću osobu.

Ne zamjeraj, shvati i prihvati to da ne znaš s čime žive u svojoj glavi svaki dan. Nitko od nas nema kompletan uvid u tuđe živote i probleme, čak ni naši najbolji prijatelji ili partneri. Pokušaj se na tren ti zaustaviti, prije nego pokreneš bujicu tih riječi i lavinu ljutnje. Ne zamjeraj ljudima to što su grešni, što su ljudi. Svi smo ponekad takvi.

Ono što trebaš naučiti jest odmaknuti se na vrijeme. Otići kada vidiš da brod tone, a spasa mu nema.

To me prošlost itekako naučila. Nije istina da ostaju samo najhrabriji. Ponekad ostaju oni zaslijepljeni drugima, ne videći svoju posebnost i sjaj. Ponekad ostaju oni slabi i nesigurni, nespremni da uhvate život u svoje ruke, pokažu zube i učine ono što će njih napraviti boljima i sretnima. Ponekad, najhrabriji odlaze.

Ne jer žele, nego jer shvaćaju da moraju zatvoriti neka vrata, kako bi njegovali i sačuvali sebe. Daleko je to od sebičnosti, kad slomljen odlaziš od ljudi s kojima si dijelio sebe. Ali, shvaćaš da život mora zatvoriti većinu vrata i spaliti stare mostove, kako bi svatko od nas pronašao nešto novo, nešto što mu pripada i čeka ga raširenih ruku.

Nismo stvoreni da bismo išli konstantno rame uz rame uz sve ljude koje smo upoznali i zavoljeli ili prihvatili. Ne uče se tako lekcije, ne pomiču se tako granice.

Neki se ljudi najjednostavnije udalje, dopustivši si da ih nedostatak vremena dovede u tu poziciju. Drugi pak, ne mare ni najmanje za druge pa ih puštaju da tonu sami. Neki od nas ostavljaju i dalje srce i dušu tamo s tim ljudima, zahvalni u tišini svoje sobe jer smo nekoć dijelili sebe i svoj život s njima.

U mislima i dalje ponekad mislimo na njih i kako su, molimo da pronađu sebe i da budu sretni. Nosimo ih sa sobom i dalje, otisnuti su u našoj koži, smijemo se i dalje istim stvarima koje su nas skupa veselile. Ali, shvaćamo da smo trenutno odvojeni dušom. Trenutno smo zaokupirani nekim novim doživljajima i lekcijama, te ne stignemo rasipati sebe više za druge. Jer naučili smo da tako najbrže gubimo ono istinsko ja.

Možda ćeš s vremenom poželjeti zagrliti stare znane ljude, sa istima se od srca nasmijati i ispričati. Zato, vjeruj mi, ljepše je da neke riječi ostanu neizrečene, iz međusobnog poštovanja. Suviše bole loše riječi koje su izrečene, tada je šteta već odavno napravljena.

Oprost dolazi s vremenom, istina. No, lakše ćete izgraditi nove mostove sa starim ljudima, ukoliko je ostalo ono malo respekta.

Svatko od nas nosi svoju težinu i prihvaća težinu tuđih riječi. Svatko od nas zna da treba vremena kako bi pronašao sebe, naučio i bez drugih povremeno egzistirati. Ne dopusti da ti riječi tjeraju suze na oči prije nego li dobro razmotriš situaciju i prepoznaš vapaj druge osobe. Ali, ne dopusti ni da drugi ljudi prema tebi budu sve samo ne dobri ljudi.

Koliko daješ, trebao bi primati – kažu, premda često u životu ne bude tako. Ali s vremenom ti život pokaže da se ono što si znao dati, itekako deset puta ljepše u budućnosti vrati.

I pokušaj, barem pokušaj svaki dan birati i dijeliti samo one lagane, lijepe riječi. Ne ostavljaj ožiljke iza sebe, već radost i lijepa sjećanja na ono što si jednom dijelio sa drugima.

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari