“Dozvoli sebi da budeš srećna.”

“Dozvoli sebi da osjećaš.”

“Ne ignoriši svoje želje i svoja očekivanja.”

“Dozvoli sebi da osjećaš.”

Ponavljam. Dozvoli sebi da osjećaš. Kad malo bolje razmislim, poslednji mjesec ne osjećam ništa. Osjećam zimu. Vjetar koji duva kroz pukotine u grudima. Osjećam kišni oblak iznad glave kako me prati, moj lični kišnotres, samo čeka kad ću ga otvoriti da se sruči na mene. Ili iz mene. Sve ostalo što osjećam – ne želim da znam. Plašim se. Jedina definicija koju imam je da sam ljuta. Na sebe, na druge, na vremensku prognozu, na ulice. Na moje tri tačke koje su me pratile. Skratila sam ih. Tačka. Jedna. Gotovo.

Osmijehom rušim sve brane. Osmijehom se krpim, lijepim, ušivam. Osmijehom se zavaravam, i rekla bih alternativno se liječim. Osmijehom se iscrtam svuda po tijelu, i blještim. Kao neonska reklama. Sjajno je sve zar ne? Ne, nije. Tužna sam. Tužna sam do beskraja. Osmijehom jecam i osmijehom plačem. Dosta. Večeras ću suzama plakati. Pustiću ih kao termite da me pokose, da me izgrizu, ištipaju za obraze, da mi krv još više zaslane. Dozvoli sebi da osjećaš. Ljudima je svejedno, prijateljima nije. Njima ne mogu servirati još jedan truli pokušaj mene kojoj je sve dobro. Nisam ni pokušala. Lažem, jesam. Kažem da sam ok. OK. Dva slova koja su apsolutna laž, i ubijeđena sam da kad nekog čujem da je ok – kladim se u pet bananica da nije. Nisi dobro. Priznaj. Pogledaj se u ogledalo, u taj mračni zdenac svoje ironije, i reci da nisi dobro. Ja nisam. Tužna sam. Proći će. Ili neće. Jedno od ta dva.

Stroga sam, prema sebi najviše. Imam velika očekivanja. Naučila sam toliko toga, i vjerujem da trebam biti pametnija, zrelija, da treba da budem svjesna i realna. Racionalna. Emocije zamotaj u klupko, zaveži mornarskim čvorem, zabetoniraj i baci u more. Dosta. Razmrsiću ih. Ostavila sam samo osnovno kod sebe. Onaj PREgršt moje PREemotivnosti sam bacila ajkulama. Dio mene je srećan. Zaista, iskreno, jeste. Dio mene. Ne znam koji. Ne znam gdje je taj dio ali imam ga. Ne vidim u mraku ali tu je negdje. Čvrsto vjerujem da sam pokušala u kamen da se pretvorim. Čvrsto vjerujem da sam ponovo pokušala biti Deda Mraz i ispunjavati tuđe hirove umjesto sopstvenih. Vjerujem da sam ponovo počela da krijem slabosti pod tepih, i da sam greškom otvorila kutiju u kojoj sam krila lične demone. Trebalo je da njih bacim u more ajkulama.

Treba mi zagrljaj. Dva. Deset. Vječnost. Da dozvolim sebi da vjerujem. Pa nisu svi zagrljaji kandže. Ima tu i zuba. Ali ima i krila. Krila mi trebaju. Svoja sam potkresala, i zabranila im rast.

Ostale samo suve grane, nesposobne za grljenje. Poput strašila od slame štrče mi ruke, raširene, nesposobne da prihvate, da se sklope oko nekog u zagrljaj. Čujem srce u grudima. Njega imam. Lupa. U kavez zatvoreno. Divlja, traži da se pusti, ali ne može. Ne dam. Emocije su to. Slomiće ih neko. Ovako, zatvoriš, postaviš rampe i svi sigurni. Dosta. Moram ga pustiti. Moram jer znam da bez njega nisam ja. Rezala sam ga na dijelove, kidala, rastrzala, ono uvijek novo izraste, snažnije. Ne ide da ga zatvaram. Oči treba da izvrnem naopako. Trepavice da ispunim željama. trebam ponovo biti ljudisko biće. žena, djevojčica. Jesam to sve, ali nekako hipnotisano. Vrijeme da se probidim. Klik. Buđenje. Dosta.

Dozvoli sebi da osjećaš. Plači. Voli. Divljaj. Osjećaj se kao poslednji mekušac. Cmizdri. Udaraj pesnicama u jastuk. Raduj se. Pleši. Skini se u veš i skači po krevetu. Spavaj go. Izađi u gaćicama na terasu. Prošetaj. Kupi knjigu. Stani na most i gledaj u rijeku. Plači. I sve vrti u krug. Zagrli nekog. Pusti da te zagrle. Pjevaj pod tušem. Ljubi se. Usvoji mačku! I sve u krug. Drugi nek svoje mišljenje o tebi i tvojim odlukama zabiju u guzicu.

Ne plaši se ljubavi. Ne plaši se ljudi, iako je najvjerovanije da će te zverski ujesti za ruku, ali neka. Tebi će porasti nova ruka, a njima srce nikad. Imaj svoj stav, svoje želje, svoje osjećaje i prati ih. Imaš ih s razlogom. Razum nije uvijek prava stavr. Biti racionalan nije uvijek pouzdano. Zamišljaj želje. Vjeruj u njih. U sebe. Pomazi psa na ulici. Pomazi dijete, ako nećeš psa. Živi trenutak. Osjeti ga. Dozvoli to sebi. I ja ću. Biće nas dvoje. Dobar početak.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari