Još tokom studija sam zamrzio subotnja jutra.

Svaki petak bih sa društvom zaglavio u Džoniju, praznio flaše piva uz neki dobar rok a onda bi iza ponoći krenuo karaoke na kojem bi moji drugovi zavijali na mjesec u katastrofalno lošim imitacijama Hetfilda ili Gilmora. Ja bih obično sjedio sa strane, nazdravljao kada me pogledaju i dobacivao zvižduke ili fore iz mase. 

Onda bi dugo u noć sjedili za stolom ljušteći teške priče o filozofiji, Karlu Gustavu Jangu i sam đavo zna kako se toga imena sjećam, ali – Konstantinu Porfirogenitu. Sat bi odmicao a oni odlazili, jedan po jedan, dok ne bih ostao sam za šankom. Zapalio bih svoj Lucky i radio akrobacije sa oblicima dima do pred fajront. Onda bih hvatao prvi svitajni taksi kući pa zaspao kao da sam se vratio sa fronta. Mrzio sam te noći, a jutra su bila posebna priča.

Glavobolja, hronični umor, zvuk stotinju bubnjeva koji odzvanjaju samo u desnom uhu iz nekog razloga, zadah od lošeg piva i pravljenje jutarnje kafe u trajanju od dva sata. Subote su mi nužno propadale. Nisam imao koordinaciju za pisanje, koncentraciju za učenje niti konstituciju za treninge ili trčanje. Samo sam ležao sa kutijom pice na stomaku i slušao zveket tišine. U neka doba bih se natjerao na tuširanje i obavezno provodio bar sat tamo, obećavajući sebi kako je ovo posljednji put da se dovodim do mentalne paralize.

***

„Znači bio si loš dečko, ha?“, reče uz osmijeh i dobaci mi jedan od njenih pogleda iz kuhinje. Dobro joj je stajala moja košulja, za koju je samouvjereno tvrdila da je pederska i da ona treba da je zadrži. Pripremala je kafu koja je mirisala božanstveno a ja sam je samo gledao iz kreveta.

Kao anđeo, kao fatamorgana usred pustinje mog života. Jedva primijetne riječi „Used to be so easy to give my heart away“ dopirale su sa laptopa na podu i mogao bih se zakleti da se ti valoviti pramenovi njene kose pomjeraju u ritmu Gerijevog glasa. Nisam pijan, nisam ni pušio. Nisam se odao ni jednom jedinom poruku osim njenoj koži.

I znao sam tog jutra prije skoro četiri godine – tog se poroka nikad neću odvići.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari