Autor: Marija Lombarović / Photo: Unsplash

Nekoć davno mislila sam da mogu zaista sve. Ali, ne.

Ne mogu se pretvarati više da sam nešto što nisam. Biti ona verzija koju su htjeli vidjeti, jer je njima pasala, išla im je niz dlaku, skrivala se i bojala izreći ono što želi. Ne mogu biti ničija marioneta, jer ne volim da netko drugi vuče konce, osim mene. Ne volim ni kada me se vrti i okreće kao lutkicu u izlogu, promatra i zamata haljinama koje ja ne želim vidjeti na sebi. Ne volim ni kada me promatraju ljudi koji meni nisu po volji, kada me iz prikrajka gađaju svojim otrovnim pogledima samo eto, jer sam se nekome u prolazu bedasto nasmijala.

Ne mogu više da slušam ili čitam tužne priče, jer sam si ih krasno krojila sama. Toliko tužne su bile da sam možda film napravila, znam da bi bio za Oscara. Šalu na stranu, strašan sam ja režiser svoga života dosad bila, sve same drame na put si stavila. I zato ne mogu i trenutno ne želim da pišem o onoj velikoj LJ, što počiva u svima nama. Znam za neke stvari, potrebna je retrospekcija u vremena davna. Ne volim vidjeti tugu u oku svome, tako ni u tvome. Ne mogu hraniti dušu onom boli koja je nekoć bila, jer eto, to zaista više nisam ja.

Ne mogu slušati ljude koji za sve pronalaze nove izlike i strahove. One koji se ne žele pomaknuti s određene točke, a prosipaju svoje savjete i bisere po svijetu ili ludom internetu. Ne mogu shvatiti one koji kažu da je za sve kasno, da im život tako stoji jer oni nisu od drugih bolji. Ne mogu shvatiti ni one kojima je uvijek dosadno. Dosada je manjak duha, manjak autentičnosti i manjak rasta. Jebi ga, ne mogu.

Kida mi živce kada vidim mlade tako, kako tumaraju iz dana u noć, iz noći u dan, bez cilja, sna il plana. U beznađu vlastitih misli i starih rana. Ne mogu više ni da tješim kao nekoć, jer oglušili se mnogi ljudi na ono što im dobronamjerno rekoh, shvatili su to kao osoban napad i ustuknuli dalje bez mene. Neka ih, neka samo idu što dalje. Ne mogu da vidam tuđe rane, ne. Znaš, nisu ni moje sve cakun-pakun očišćene. Ponekad me iznenade kao prašina koju svakodnevno očajnički čistim, pa izvire iz ponekog neobičnog kutka sobe.

Ne mogu više da se osvrćem na one ljude koji su zapeli negdje daleko u prošlom vremenu, koji sada predstavljaju sjenu onoga što su nekoć bili. Ne mogu da im pružim ruku spasa, jer život je odlučio ne čekati nikoga, pa tako ni mene. Ne mogu slušati ni ja savjete, ne one dobronamjerne, već one drugo-namjerne. One koji su poslani da te u guzu popiknu, da te malo uvrijede i skinu tvoj sjaj. Ne mogu ih slušati ne jer ih se bojim, nego jer te osobe općenito ne doživljavam nekim idolom svojim.

Ne mogu više da skrivam svoju ludost i čudnovatost, niti me briga. To što kuham noću u 3, što plešem kao luda nasred ulice usred kiše. Što me uhvati žuta minuta u tramvaju kada zezam prolaznike. Ne mogu više ni da se opravdavam jer nisam savršeno počešljana, dotjerana, nalakirana. Što nemam famoznu žbuku na licu kao druge, što puštam bore da ih svi vide. Ne mogu više da skrivam svoj osmijeh, jer me iskreno nije ni briga sviđa li se ikome. Nije moje to što ti misliš koliko je lijepo ili nije.

Ne mogu više da objašnjavam ljudima sebe, niti planiram. Zašto je ovo bilo tako, ili onako. Ionako nije njihov život ni njihova stvar. Također, ne mogu ni daljnje planove tako lako da otkrivam. Oni se ipak čuvaju daleko u tišini, da ih tko svojim zločestim namjerama ne uznemiri.

Ne mogu više da se bojim u mraku sjena, niti da budem neka druga prikladnija žena.

Ne mogu da napravim savršene palačinke, nije ni bitno sve dok radim prokleto dobre torte.

Ne mogu više ni da pazim na kile, sila teža uzima svoje, godine se polako nižu i broje.

Ne mogu više da skačem ili plešem toliko jako, jer već poneke kosti jače bole. Ali, mogu dobro da prognoziraju vrijeme, bez dileme. 🙂

Ne mogu da ne osjećam strah od prolaznosti vremena. Nije to strah ni od tridesete, ni četrdesete, ni pedesete. Strah je to da neću proživjeti toliko toga što si u glavi spremam.

Ne mogu da se ne nasmijem djeci u parku, ne mogu da na tuđu nesreću ostanem hladna i nedostižna. Ne mogu da ne plačem potiho noću, da ne zbrajam sve tuge i radosti. Ne mogu da se vratim k sebi, a s vremenom znam da već i hoću.

Ne mogu se pretvarati da smo svi isti, jednaki i bliski. Nismo, svi smo različiti, a bliski koliko i kako se uzme… Ne mogu se više uzalud ispričavati onima koji se nisu ispričali meni. Ne mogu se konstantno nadati da će se neke osobe promijeniti. Ne  mogu se više davati slijepo i blesavo, lažno. Ne mogu si vrijeme kratiti lošim ljudima, ne. Ne možeš ni ti, znam.

Ne mogu puno toga, a opet mogu sve. Opet mogu sebi priznati sve što ne mogu, opet mogu to ne mogu pretvoriti u mogu i hoću. Možeš li ti, ili ne možeš? Ili, konkretnije, što to možeš, a što ne možeš..

Mogu živjeti onako kako mi srce diktira i hoću!

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari