Sezone kiša bile su neophodne za tvrdo izmučeno tlo. No zemlja koja nije naviknuta na blagosti prirode ne postaje nježnija. Suva ispucala i beživotna čvrstina kojom se branila, pažljivom oku ne bi sakrila strah od umiranja. No pažljive oči nisu tražile mrtvilo u bojama.

Prašina se skuplja godinama po površini zaboravljajući da ispod kore vreba život. On je zaboravljao da poteče, a zemlja je zaboravljala da nasluti kišu.

Odvojeni, oboje su vjerovali da na ono drugo pravo nemaju. Tako su prošle godine.

Sezone kiša su neophodne, međutim,

Pustiniske stepe ne poznaju plodnost.

Htjela sam da joj kažem da nas suze spašavaju, no ona nije poznavala blagosti prirode. U njenim tamnim očima, boje mrklog mraka, nisam uspijevala da pronađem izvore vode koji bi joj pokrenuli život. Učena od početka na trljenje, progon i ćutanje ženske suze nisu izgledale spasonosno.

Htjela sam da joj kažem da je poenta u pražnjenju, kao kad zemlja popusti pod olujom ali posle toga svaki put izgleda bolje.

Sezone kiša su neophodne, kao što je neophodno sjedinjavanje sa nama samima.

Nisu visine obećane svaki put kad se krila rašire za let. Ponekad se otvaraju intuitivno kad krene pad. Lomljiva i krhka krila vode ravno do dna. Nesigurnost pokreta, dvoumljenje i neiskustvo obaviće svoje zadatke svaki put dok ne dobiju nove, drugačije instrukcije.

Dno za takva krila može biti nesrećan kraj ili prkosan novi početak. To zavisi samo od toga jesu li važne visine.

Suvo izmučeno tlo neće željeti spajanje sa ničim nepoznatim, ne jer se plaši neuspjeha već suprotno. Na dnu nema neuspjeha. Najveći je strah strah od uspjeha.

Sezone kiša su neophodne svima.

Volim krajeve. Krajeve svega. Kraj je uvijek simbol za nešto dovršeno, nešto trajno obavljeno i zatvoreno zauvijek. Sa krajevima obično nastupaju sezone kiša. Volim svježinu kojom mi se organi šire posle svake kiše. Slana poznata voda natapa predjele mojih viđenja i udiše me. Udah je spasonosan samo ako je potpun.

Svaki izdah sluti na zlo, no jedan bez drugoga ne bi formili život.

Plašimo li se izdaha? Vjerujemo li da svaki put pri izdisaju udah prirodno slijedi? Kako nam onda nije prirodno da volimo sezone kiša? Krajeve? Otpuštanja. Prepuštanja. Magle. Dubine. Nema smisla u traganju bez kraja. Čemu god težimo cilj mora nazirati ispred horizonta, inače ne znamo što tražimo. Kraj traženja bez pronalaska je takođe ponekad cilj. Odustajanje može biti cilj, samo zarad novog cilja.

Htjela sam da je naučim da nas suze spašavaju. Naučiti nekoga da plače bilo je teže nego ubijediti ga u suprotno. Tehnike življenja uče se kalemljenjem krila. Nije svaki let obećana visina. Nisu sve visine naše. Ponekad tamo gore nismo spremni da budemo. Istovremeno je zaludno što smo tamo uopšte. Bez ekstaze visine nemaju smisla.

Bez strasti udah nema poentu. Bez iskustva nema nas. Bez ljubavi nema življenja.
Bez sezone kiša nema ničega. Bez krajeva. Bez letova.

Uspjela sam. Sad živimo jedna sa drugom u istom tijelu sjedinjene. Svemu što sam htjela da je naučim predvodilo je vrijeme. Zavoljela sam je istinski. I ona je mene.

Ponekad sa prozora moje sobe kad jako pada kiša gledam u nebo i želim da si opet tu. Stignem do lakovanih cipelica, smijeha, prvih slova i snažnih zagrljaja olako kao da nije mašta. Tad pustim kišne oluje iz najdubljih tišina dok glasni jecaji ne oporave moje tijelo do izumiranja. Umiranja su neohodna ako nas opet rađaju. Poslije budem srećna. Svakog trenutka, svakog udaha do nove kiše.

Samo će ljubav spasiti svijet. Ljubav i sezone kiša.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari