Živimo u vremenu kada je stres postao nešto svakodnevno. Brinemo oko obitelji, posla, financija, nametnute su nam iluzije savršenstva, no rijetko više imamo vremena brinuti o mentalnom zdravlju. Jesmo li toliko navikli živjeti sa stresom da zanemarujemo trenutak u kojemu nam tijelo naređuje da stanemo i usporimo?

Jedan od nusprodukta tog istog svakodnevnog stresa su i panični napadi. Poremećaj, koji iskreno ni ne mogu nazvati poremećajem. Panični poremećaj je nešto sveprisutno, pojavljuje se u sve više ljudi, i ono tužno, u sve ranijoj dobi.

Ali dotaknimo se onog najtužnijeg. Panični poremećaj je nešto što se još uvijek gleda „postrance“, kao nešto neprihvatljivo i čudno. Onaj tko pati od paničnih poremećaja „nije“ funkcionalan član ovog (daleko od) savršenog društva u kojemu nam je perfekcija u svim oblicima servirana na pladnju. Tako se ljudi sa spomenutim poremećajem često stigmatiziraju i stavljaju pod dodatan pritisak. Jedna sam od onih koja se cijeloga života bori s tim baukom. I jedna sam od onih koja je nebrojeno puta čula sljedeću rečenicu: „Ne govori o tome javno, mislit će da si čudna ili luda ili nešto treće.“

Ljudi koji „pucaju“ pod pritiskom nisu ni jedno od spomenutog. Činjenica je da sve veći broj ljudi barem jednom u životu iskusi panični napad, a mnogi ni ne prepoznaju o čemu je riječ jer gotovo nitko nije upoznat sa simptomima. Nabijanje srca, znojenje dlanova, osjećaj umiranja (iako smo daleko od smrti), šum u ušima i neopisiv strah. Da, to je agonija koja traje nekoliko minuta i u čovjeku izazove apsolutan kaos. To nije nešto čega bi se trebali sramiti, niti je nešto što bi trebali prolaziti sami.

Mi, kao društvo, trebali bi se osvijestiti o ovome problemu modernog čovjeka i progovarati javno. Zašto? Osobe koje pate od paničnih napada iste doživljavaju još i gorima zbog straha da se napad ne dogodi dok su izvan kuće. Da, to je samo još jedan od strahova koji se gomilaju i koji mnogim ljudima zadaju dodatan stres.

Ustvari nisam sigurna zašto o ovome pričam javno, a istovremeno sam jako sigurna. Znam da mi je dosta rečenica u kojima me se savjetuje da sakrivamo neki problem. Dosta mi je rečenica u kojima se ističe kako je rezultat pucanja pod svakodnevnim pritiscima nešto neprirodno. Dosta mi je traženja perfekcije u situacijama gdje perfekcija nije potrebna.

Moja panika se smanjila onoga dana kada sam shvatila da ne dugujem okolini ništa osim da budem sretna i funkcionalna jedinka onda kada ja to MOGU biti. Smanjila se i dana kada sam shvatila da nitko ne živi moj život osim mene same. I naposljetku, prestala je onoga dana kada sam o njoj počela javno govoriti bez trunke srama.

Zato vas molim da učinite isto. Ne sramite se, ne bojite se, jer niste sami. Zato vas pitam, jeste li ikada imali paničan napad, a da sada uzdignute glave možete o tome progovoriti?

Jelena Hrvoj

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari