Zaroni duboko u svoj svijet, iako te mnogi žele izvući na površinu prije nego završi tvoja misija. I ne, ne daj se njihovim površinama, utabanim stazama, tvoja snaga i jest u dubinama.

Zaroni duboko, najdublje što možeš, i ne boj se dubina. Po utabanoj površini svatko zna hodati. Površine su prozirne, površine su trule, korijen svakog cvijeta krije se u dubinama. Skupi hrabrost i zaroni, skupi hrabrosti i rascvjetaj se. Samo zavidni će ti reći – ne idi u dubine, vrati se.

Reći će ti to, jer oni ne žele da dosegneš svoj maksimum, svoje vrhunce, da posegneš u sebe i otkriješ da se tamo oduvijek nalaze odgovori na sva tvoja pitanja. Ne žele da slušaš intuiciju i ne žele da budeš sretan. A sreća je izbor, tvoje urođeno pravo i tvoje jedino, istinsko stanje duha.”

Jer…

Sreća je velika otmjena dama dok je mnogi tretiraju kao da je ona njihov sluga. Ako nam je sreća potrebna, pokucajmo na njezina vrata jer ona će nas uvijek ugostiti i izreći nam srdačnu dobrodošlicu.

Mnogi od nas misle, kako je njezina dužnost doći na naša vrata i služiti nam cijeli život. Zar ne mislimo da je to vrh bezobzirnosti? A ne kako mi to znamo reći – sreća ipak služi samo određenima!

Zapitajmo se, nije li to sebično razmišljanje od nas? Zar bi mi pokucali na takva vrata?

Budimo za promjenu ljubazni, onako kako je dostojno ponašati se prema jednoj otmjenoj dami. Ugostimo je, držimo je k’o kap svete vode na dlanu, budimo njezin prijatelji, otvorimo joj srce i cijenimo je.

Nije li ona dostojna da se mi njoj klanjamo, a ne ona nama?

A moja sreća, što je, kakva je? U kome se nalazi?

Imam neke svoje/naše trenutke koje želim zadržati za sebe. Na primjer: jutarnja kava s najmilijima, toplina koju ispijanjem nje osjećam svim svojim bićem, šetnja u tišini kada samo dišem, kava s prijateljima, ugođaj, kada sa svojom djecom imam trenutak, kada je sve u meni baš tu, gdje jesam, kada samo postojim, kada duša piše. Kada sam s njim.

Volim svoj život. I ove naše ponedjeljke. I rana jutra. I naše kasne večeri. Kada stojimo jedan nasuprot drugoga, razotkriveni, ogoljeni, umorni, ali zahvalni za sve što nam je ponuđeno.

Zahvalni za priliku što osjećamo.

I volim ove osmijehe oko mene. Ove darove života kada su u toplini doma spojeni u jedno, a svako blista sam za sebe.

Volim i one naše umorne i mračne dane, iza kojih se nazire svijetlost poput Božićnog jutra. Ona buđenja iza tame. A sve to volim jer znam koliko postojimo jednim Mi, koliko postojimo iza svakoga dana jer smo obećali voljeti se.

Kada sve utihne, a on me primi za ruku, kada dijelimo svoje snove. I one bujice ljutnje, pomisli da ćemo se izgubiti, pa se čvrsto privijemo u ovaj naš mali magični svijet ljubavi, koji i je magičan zbog te naše ne savršenosti.

Ljubav. Trenutak. Moji najmiliji. Život. To je za mene sreća. A za vas?

Do sljedećeg čitanja,

Vaša Mirela

Ako se pitate tko sam?
Ja sam ovo srce kojim pišem, kojim živim,
ovo tijelo koje njega sluša.
Ako me tražite, uvijek sam tamo gdje je moja duša.
Nikako tamo gdje mnogi očekuju.
Još uvijek sam dijete u tijelu odrasle žene.
Odrastanjem širim pluća i otvaram srce tražeći ljubav u svemu.

Rođena Riječanka.
Volim more, knjige, pisanu riječ, nebo, prirodu, sport i plesne korake.

Sve što volim moja je inspiracija.

Volim svoju obitelj. Volim životinje. Svoja dva psa. Volim ljude. Volim život.
Živim u Slavonskom Brodu.
Pišem.

O čemu?
Istražujem život olovkom i pišem o svemu što ovu dušu dotakne.
Bez olovke ne znam, ni tko sam, ni što želim, ni zašto dišem.
S njom živim punim plućima.
Napisala sam svoj prvi roman pod imenom PROBUDI SE.
Ovdje možete čitati o svemu što jedna duša traži da bi živjela.
O ljubavi, pozitivnoj energiji, uspjehu, pokretu, snovima, ludostima.
Optimizam je ono što me pokreče,
zato sve što vidim daleko je od realnosti, a pod ruku idealizma.
Nisam novinar, filozof niti psiholog.
Život, ljubav, urođeno pero piše najvjernije diplome za jednog književnika.

TOLIKO O MENI

Komentari