Nekako mi se cijeli život čini da teglim muškarce na leđima.

Puno puta razmišljam tko je ustvari jači, muškarac ili žena? Imam sina i kćer, pa to moje pitanje ustvari vrlo često dolazi na tapetu. I odgovor je uvijek isti – ma koliko to apsurdno zvučalo, žene su puno jače.

Nedavno sam čitala jedan članak iz popularne psihologije o tome kako nakon razvoda ili prekida reagira muškarac a kako žena. Muškarac je taj koji će istog trena naći drugu (žrtvu???) a žena će još neko vrijeme provesti sama u kontemplaciji, možda tražeći prijatelje prije nekih velikih ljubavi. Ali interesantno je ono što se događa nakon vrlo kratkog vremena. Žena je uglavnom ta koja se brže oporavlja, okreće drugu stranicu, a muškarac je taj koji će vjerojatno srljati iz vezice u vezicu, tražeći ono što je uglavnom izgubio, i vrlo teško će se odreći zadobivene slobode. Iako u svojem srcu žudi za ljubavlju, zabavlja se površnim vezama i vrlo teško se ustvari oporavlja. Žena je ta koja će lako svoje srce i povjerenje  opet dati nekome, vrlo često kvalitetnijoj osobi od one koju je imala. Naoko, muškarac je taj koji se brže oporavlja, ali to naprosto nije istina. Neki će to pripisati manjku emocionalne inteligencije, a ja to pripisujem pomanjkanju životne snage. Žene su jednostavno jače.

Na poslu jednaka situacija. Muškarci su ti koji će preuzeti inicijativu, koji će se praviti veliki direktori i menadžeri, ali u osnovi žena je ta koja že obaviti najveći dio posla. Dok će ona kao marljiva pčelica raditi, oni će sjediti za polovnim ručkovima i pronalaziti sulude ideje koje će ona provoditi u stvarnost kako zna i umije. I to je vijekovima tako. Tko je tu jači, zna se.

Nadalje gledam dječake i djevojčice. Gledam oboje kao osjetljiva emotivna mala bića, malene ljude sa svojim raznolikostima. Da nema podjele uloga od početka rođenja, razlike bi bile još drastičnije. Djevojčice se nekako prirodno snalaze u grupama vršnjaka, pronalaze podršku i rješenja za svoje probleme, dok dječaci svoje bitke biju uglavnom sami, pod stresom i znajući da ako pokažu trunku emocije, svijet će ih pojesti. I iako nam podjela nalaže da dječake gledamo kao jači spol, to su ustvari djevojčice. Te malene žene koje od rođenja pronalaze način kako se boriti u svijetu za sebe i za svoju djecu kasnije. One su stup društva, te buduće majke i poslovne žene, te radnice i skrbnice, njih treba odmalena učiti da su jake. Što u konačnici i jesu.

Svaka žena može sama. Kad se nađe u situaciji da se lavovski bori za svoju djecu, ona može sama. Kad mora promijeniti posao, ona će ga promijeniti. Ako treba nahraniti gladna usta, ona će kopati rukama i nogama ne bi li donijela kruh na stol.

Rijetki su muškarci koji će napraviti isto. Kad oni dođu s posla, treba ih se pustiti jer su umorni. Ako prigovoriš, tvoj posao je lagan a njihov najzahtjevniji na svijetu. Ti odradiš osam sati i još stigneš kod kuće sve napraviti. Ako treba zamijeniti žarulju, to će se u muškarčevim očima činiti kao da je cijeli mjesec čistio kuću.

I zato, za sebe se brinem sama. Jako me vrijeđa kad netko kaže; da, ali tebi je lako, imaš partnera. Za djecu se brinem sama. Imam dadilje koje ih vode u školu dok ja radim. Moja plaća je dovoljna da nas sve prehrani i da dobro živimo. Radim honorarni posao sa strane. Moja mala ženica pomaže čistiti kuću kad je potrebno, ili ode u dućan. Učim je da sve može sama, kao i njena majka.

Nalazim se u stranoj državi gdje ustvari nemaš nikoga i zaista moraš biti jak. I kako god da okrenem, uvijek imam više od muškaraca u svojem životu. Oni imaju samo ono što sam im ja stvorila, jer nisu mogli sami. I da, dozvoljavam ponekad da se malo hvale, i da imaju osjećaj kako su oni ti koji nešto postižu. Njima to treba. Meni ne.

Ja znam tko sam, i znam tko će jednog dana biti moja kćer, gledajući mene kao uzor.

Bit će snažna i samosvjesna žena, baš kao što žene i jesu.

A obećala sam sama sebi, moj sin će biti snažan muškarac. Imat će sve vještine kako da preživi sam, kako da pomogne sam sebi. Naučit ću ga, iako se taj način čini okrutan i težak, kako preuzeti odgovornost za sebe i svoj život i svoje postupke. Naučit ću ga da sam počisti smeće ispred svojih vrata, da sam stvori svoj život. Jer to je ono što snažne majke rade. Stvaraju generaciju koja će biti korak ispred njih. Stvaraju ljude kojima će budućnost biti prijatelj a svijet koristan.

Jednu snažnu ženu koja može sama već sam stvorila, sad još samo moram stvoriti muškarca koji će biti malo više kao žena, a malo manje slabo muško.

Još bih pisala, ali moj muž treba baciti smeće, a treba nekog da mu pridržava vrata dok ga iznosi. Ali, on će baciti smeće. 😊 i ja ću morati vječno biti zahvalna na tome.

Dubravka Lisak

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari