“I know someday you’ll have a beautiful life

 I know you’ll be a star in somebody else’s sky

 But why

 Why

 Why can’t it be

 Why can’t it be mine…”

                                -Pearl Jam, Black

Veliki sam fan Pearl Jama, a uz ovu stvar me veže uspomena na ljeto od prije 6 godina – radila sam u rock bircu u Novalji i nismo nikad zatvarali prije 4, 5 ujutro. Poslije posla su me čekali moja Sandra i Đerđ da ih prošvercam u apartman iznad birca u kojem sam bila smještena (jer ja sam imala ogroman krevet, a njihov smještaj je više nalikovao na smetlište nego na prihvatljivo mjesto za živjeti usred sezone). Ugl. nakon što bi ih uspješno prošvercala, bacili bi se na krevet i pustili si ovu stvar i svo troje bi otplovilo nekud daleko u svojim mislima.

Ako ste ju ikad poslušali, znate da je poprilično sjetna pjesma. Oduvijek je u meni budila neobjašnjivu tugu. Bila je nagovještaj nečega… kao da sam već proživjela taj osjećaj i kao da ću ga opet proživjeti.

Danas kad čujem tu pjesmu imam osjećaj da mi je netko u isto vrijeme zabio šaku u stomak i nož u srce.

Sretna sam u zadnje vrijeme. I zahvalna sam svemiru na svemu što mi je pružio.

Neku večer sam sjedila u dvorištu, ispred svoje kućice u cvijeću o kakvoj sam sanjala, gledala sam u nebo i zahvaljivala se svemiru na svojim divnim gazdama, na divnim kolegama i općenito svim krasnim ljudima koji me okružuju. I na osjećaju mira.

Preplavio me takav osjećaj sreće i zahvalnosti i bila sam svjesna da što god slijedi, što god da se desilo – sjećat ću se tog trenutka. Trenutka kad sam bila toliko sretna i zahvalna, a opet u isto vrijeme nesretna. Nesretna jer mi fali dio srca.

Naslušala sam se toliko opaski i “glupih” savjeta posljednjih mjeseci. Na kraju sam prestala pričati jer sam shvatila da ljudi ne shvaćaju tuđe osjećaje. Ne žele shvatiti. Žele samo da te prestane tištiti to što te tišti i da ideš dalje.

“Moraš ići dalje!”- koliko puta sam to čula do sad…

“Proći će!”… E pa znate što – ne prolazi!

Idem dalje jer nikad nisam bila tip osobe koji stoji jednom mjestu i prepušta se slučaju. Idem dalje iz dana u dan i radim na tome da budem bolja osoba, bolji radnik, bolja kolegica, bolja prijateljica – bolja ja!

Uživam u malim stvarima i zahvaljujem svemiru što dišem i što me život usprkos svemu nije pretvorio u ogorčenu i frustriranu osobu.

I smijem se i veselim se. Ali ne prolazi!

Moje srce i dalje krvari kao i prvog dana.

Ne prođe dan da ga se ne sjetim i da mi ne fali. Samo sam s vremenom naučila živjeti s tim osjećajem.

Živim dan po dan i posvećujem se nekim drugim stvarima, davno neostvarenim željama i snovima, ali on je i dalje u mislima…

Prestala sam plakati svaki dan i naučila sam se skrivati svoju bol. Zapravo sam postala pravi majstor u tome. Ali svejedno ima dana kad sam preumorna od boli koju nosim sa sobom. Preumorna i preusamljena.

I iako znam da će takvi dani proći, imam osjećaj da će mi se srce raspuknut od tuge. Ali ne raspukne se. Kuca ono i dalje. Bolno, ali kuca.

Dođe novi dan i opet stavim osmjeh na lice i zahvaljujem svemiru na svemu divnome što mi je pružio.

I zaželim njemu, gdje god bio, da je dobro i da je sretan.

I znam da će mi ljudi reći da sam blesava, da trebam pustiti, da trebam ići dalje, zaboraviti.

Ali srce želi ono što srce želi.

Zdrav razum ne može utjecati na to. Vjerujte mi da sam pokušala. Ali odustala sam se boriti protiv vlastitog srca. Premda je nerealno i bedasto.

Ne biramo koga i kad ćemo voljeti. To se jednostavno desi.

Ja i dalje volim nekoga tko već dugo nije tu. I premda boli, ne mogu prestati voljeti i glupo i naivno se nadati…

Mogu samo raditi na sebi, ostvariti svoje snove i truditi se biti što bolja osoba.

I onda možda, možda jednog dana moje srce opet nauči kucati kao što je nekoć kucalo…

Lucia Grmovšek

Samo obična cura u potrazi za smislom života. U jednom trenutku stara duša, a već u sljedećem neiživljeno dijete.

“Vjerujem da još postoji magije na ovom svijetu, da priroda liječi sve boljke i da je ljubav najjača sila na ovom svijetu. Vječiti sanjar i nepopravljivi romantičar”

Komentari