Nedostaješ mi. Ponekad izbezumljeno i očajnički ležim u košulji od mraka pokušavajući da te prizovem u snove. Nekad uspjem al poželim da nisam jer onda mi tuga zarije zube u vrat i krv poteče. Krv koja vrišti za tobom. Zatamne mi zenice i u svakom treptaju te osjetim. Dozivam te. 

Kroz mrak odzvanja tvoje ime kao neumoljiva oluja kroz koju prolazim svakog dana ovako udaljena od tebe stotinu miliona godina. Poželim da odustanem od ovog besmislenog traženja zvijezda iza sebe, poželim da ponovo jednu bar zoru dočekam usnula pored tebe, kao da nikad nisam slušala u snu kako dišeš. Poželim svakog dana da posustanem, al iz vena mi izrone tvoje oči i novi talas snage me prelije,i nekako isplivam držeći se za usnuli mjesečev zrak.

Koliko je samo prošlo otkako nisam mjesec vidjela? Koliko već otkako nisam udahnula? Znaš ljubavi moja, ovde i zidovi imaju trnje i ljudi su oholi i grizu, a moje pjesničko srce je jedva oživjelo pod tvojim trepavicama. Da me samo nisi tako volio mogla sam ostati kamen i mogla sam ovaj život živjeti kao da nije ništa drugo do puko postojanje i robovanje u galiji od prije neki vijek. Da samo nisam poželjela snove s tobom i da mi na usnama nisu počela da se nižu imena neke zamišljene djece koja na nas čekaju. Da samo nisam počela da živim tebe mogla sam ostati ona pustinja kojoj je svejedno kako se zove dan u kom nema sunca i tijelo u kom nema srca.

Zaplačem ponekad ljubavi. Kao sad. Samo pustim da teku suze kao da je to potpuno prirodna bol. Kao da je to samo od nedostajanja. Nije od straha. Od strepnje. Pustim ih kao gladne pse jer nedostajanje me peče svud po tijelu i nisam sigurna da znam kako da se odbranim. Jer toliko te volim da me to ponekad plaši i zagrebem kožu da te nađem. 

A htjela sam samo još jednom da te vidim prije nego odem da umrem u ovom svijetu. Samo još jednom da te zagrlim prije nego sebe osudim na život bez života. I evo me sad, na sopstvenom odsluženju, potpuno i šizofrenično zaljubljena u tebe dok zvijezdama šapućem ludosti i prepričavam naše noći. Izgleda da si za život samo trebao ti kao tajna formula srećnih krajeva.

Ponekad prije nego utonem u san osjetim ti ruku na stomaku, i zagolicaš me ispod kože. Pogledam ispod jastuka da vidim šta me žulja, i jedino što čujem je tvoj zagrljaj. Stavim ruku na grudi i ne čujem srce. Koliko je prošlo otkad sam ga čula zadnji put da kuca?

Ovde ljubavi, ovde opet ratujem sa sobom. Jaka sam zbog tebe, jer znam da vjeruješ u ovo moje iskomadano srce. Odzvanja mi tvoj glas u glavi kao eho prohujalih snova i ponovo se sastavljam iz djelića u kojim sam se rasula. Ne želim da mi ikad više nedostaješ ovako tupo i otežalo kao ovih ukletih dana dok se jurim sa sopstvenim avetima. Ne želim da ikad više uzdahe rasipam za nama kao što to radim ovih dana dok pišem neka pisma uz Bajagu i Balaševića. I onda šapnem da te volim, da te živim, da nas dišem… kao kad snijeg zatreperi pod prstima, i oćutim vrisak. Mili moj…

Izvučem ponekad tvoje poljupce koje sam natrpala u džepove kao dijete kad punu šaku bombona zavuče u džep. Izvučem ih iz najdubljih sjećanja i pitam se da li ću morati još jedan život bez tebe da potrošim kad se jednom vratim.

Sjećaš se – rekla sam ti da sam sve ove godine tražila nešto da popuni prazninu koja je ostala posle nas onih godina kad nismo znali šta ljubav jeste a patnja nije. I kad je ličilo na sreću i kad je bila sreća, uvijek je nešto nedostajalo. One noći dok je snijeg padao, i dok me tvoja bijela košulja grlila prvi put  posle toliko godina izgnanstva – znala sam. Uvijek si ti nedostajao. Uvijek smo mi falili.

Plašim se, cijeli ćeš mi život nedostajati.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari