Autor: Nina Bljak / Photo: Privatna galerija autorice / Izvor: NinaBljak.com


Previše spavam. Ustajem se samo kako bih radila. Prolijevam suze po laptopu i po doručku koji neću ni pojesti. Dok sjedim za stolom s cimerima koji više ne znaju što da rade sa mnom, plačem i smijem se u isto vrijeme.

Nakon posla, koji (na svu sreću) radim iz udobnosti svoga doma, odigrat ću još jednu partiju plakanja i otići spavati. Danju spavam samo kada sam nesretna i kada bježim od stvari i same sebe. Shvatila sam da sam velik dio života bila nesretna. Sada mi je to smiješno. Moji razlozi za plakanje uglavnom su bili razlozi kojima se danas trebam i mogu smijati. Nakon što se probudim još umornija nego što sam bila kada sam otišla spavati, radit ću niz nenormalnih i patetičnih stvari. Gledat ću naše stare fotografije i slušati glazbu od koje suze dobiju na količini. Ne znam je li se ikome ikada dogodilo da dobije bore od plakanja – ja sam to uspjela.

Susreti s prijateljima izgledali su ovako:

Ugostila bih tu osobu i ponudila je čajem. Sjeli bismo u dnevni boravak, a ja bih pokušavala dokučiti zbog čega je on odlučio odustati od nas i naše veze. Analizirala bih svaku njegovu poruku dvadeset puta i donosila (krive) zaključke. Onda ću, usred razgovora s osobom koja mi je došla u goste, početi gledati u jednu točku i plakati kao da mi je netko umro. Kasnije ću shvatiti da je bolje da ne primam goste. U subotu ću se natjerati da operem kosu i da obučem onu haljinu što mi baš lijepo stoji. Vani ću popiti više nego što trebam. Onda ću se uhvatiti da stojim s potpunim strancem i pričam mu o svemu što se nije trebalo dogoditi između mene i mog bivšeg dečka. Doći ću doma ujutro. Zaspat ću u haljini koja mi baš lijepo stoji. Probudit će me pun mjehur. Na putu do WC-a zapet ću o čizmu i raskrvariti mali prst na desnoj nozi. Kasnije će mi otpasti nokat –  podsjetnik na sve ono što nisam trebala raditi.

Nedjelja je dan za dodatno plakanje. Dan za uplivati u jad još neviđenu. Naručit ću hranu koju neću ni pojesti. Upalit ću ljubavni film koji sam već gledala. Počet ću plakati već na uvodnoj špici. Bit ću toliko jadna i poslati mu poruku da ga pogleda i on jer će ga (to mi je tada bilo posve logično) taj film možda natjerati da misli na način na koji ja mislim. On će odgovoriti na poruku iz sažaljenja, film nikada neće pogledati i neće nikada misliti na način na koji mislim ja – jer ni ne treba misliti tako.

***

Godinu dana kasnije, spavam šest, najviše sedam sati dnevno. Ne spavam poslijepodne. Ne plačem. Nemam cimere i ne gledam ljubavne filmove kad mi je teško. Godinu dana kasnije, stvari rješavam na potpuno drugačiji način. Ne želim popuštati ljudima koji to ne zaslužuju. Ne želim se mijenjati na način koji će odgovarati drugima. Sada znam da se trebam mijenjati jedino zbog sebe – kako bih svakoga dana mogla biti ponosna na ono što vidim u ogledalu. Godinu dana kasnije – znam da nisu svi dani dobri. Godinu dana kasnije – znam da i ti loši dani nestanu  ako se potrudiš i ako budeš iskren i uporan. 2017. godina znala je biti jako naporna. Bilo je dana kada mi se nije izlazilo iz kreveta. Bilo je dana kada sam mislila da ništa ne vrijedim. Bilo je dana kada sam bila potpuno izgubljena. Jedno sam vrijeme ponovno učila hodati – sama – bez ičijeg oslonca. 2017. godina je godina u kojoj sam odlučila postati samostalna.

Godinu dana kasnije, nemam vremena za patetične scenarije i plakanja u prazno. Godinu dana kasnije, uživam u vlastitom društvu više nego ikada. Godinu dana kasnije, plešem po svom najmanjem malom stanu. Godinu dana kasnije, vidim rezultate svog rada i sretna sam. Godinu dana kasnije – ne planiram mjesec dana unaprijed, ne držim se čvrsto ni za koga osim za sebe samu. Godinu dana kasnije – ne bojim se otvoriti i prepustiti, ali godinu dana kasnije – ne želim se previše zadržavati na mjestima i ljudima koji jednostavno nisu za mene. Godinu dana kasnije, primijetila sam da nosim osmijeh na licu čak i kada sam sama u stanu. Godinu dana kasnije, odlučila sam ne bježati od potencijalnih katastrofa. Odlučila sam sjesti u taj bus i otići doma za božićne praznike. Godinu dana kasnije, shvatila sam da sam dovoljno jaka i pozitivna da svoj Božić učinim onakvim kakvim baš ja želim.

Godinu dana kasnije, postala sam razumna. Prestala sam romantizirati stvari koje uopće nisu ljubav. Shvatila sam da nije dobro ni pametno plakati u hranu. Naučila sam da nije ni romantično ni normalno kada zbog ljubavi (koja to već neko vrijeme nije) padneš na 40 kilograma.

Naučila sam da ako ti netko ne odgovara na poruke, nije ni zauzet, niti razmišlja o tebi i vama. Naučila sam da mu nisi ni na kraju pameti. Naučila sam da se nitko neće brinuti za mene ako to ne napravim sama. Godinu dana kasnije, shvatila sam da sam prošle godine u ovo vrijeme bila poprilično glupa.

Studentica filozofije. Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Vjerujem u riječi, knjige, filmove, prirodu, glazbu i horoskop. Zaljubljena u ljubav. Prijatelj svih.

Komentari

One thought on “Plakanje, smijanje i ostale patetike ili kako preživjeti prekid u godinu dana”

Comments are closed.