Ljubav je teška, komplicirana, zahtjevna, rekli su ti. Rekli su ti sve ono najgore, kako bi zaista povjerovala da ne postoji ono nešto jednostavno, istinsko i lijepo. Odlučila si godinama vjerovati onima koji kažu da jedina ljubav koju se isplati živjeti jest ljubav do koje je jako teško doći.

Onaj koji je tu, a opet na neki način nije tu. Onaj koji se ne zna boriti sam sa sobom, ne raspoznaje sebe u ničemu, a krade od tebe sve. Onaj koji se radi svoje nemoći okreće agresivnosti i ljubomornim ispadima, pod izlikom da te voli, skrivajući svoje ranije boli i izgubljenost. Taj, baš taj kojega si oduvijek čekala i branila, trudila se učiniti sve kako bi mu prišla korak bliže duši i srcu.

Mislila si, ako mu oprostiš jednom, dvaput, triput… isplatit će se s vremenom sve, to će postati ona priča koju ćeš s ponosom pričati drugima.

Jer, ti si uspjela ono što nijednoj dosad nije pošlo za rukom. Uhvatila si neuhvatljivog. Onog drukčijeg, ni svog a ni tvog, ničijeg, divljeg. Pronašla si onoga sa baš najvećim ranama na srcu i ožiljcima na duši, koji nikome ne da da uđe u njegov mali svijet, smatrajući kako je on previše iznad ostalih. Svojevrsna premija, pomislila si. Osoba poput tebe, koja u svemu odskače od drugih, zaslužila je jednu takvu priču, u kojoj si ti glavni lik i heroj koji izbavlja nesretnika i vraća mu vjeru u ljubav. Ti si morala biti ta, koja je preokrenula njegov život do temelja, prodrmala mu tlo pod nogama da nikada nakon tebe više ne bude isti.

Misleći, ti ćeš uživati u plodovima tih promjena, koji su nastali nakon godina svađa, previranja, odlaženja i boli. Kako si se osjećala kada te upravo on odbacio kao nekoga tko nikada nije ni postojao? Kako se osjećaš sad, znajući da je sve bilo lažno?

Nisi shvatila da ne možeš voljeti a očekivati nešto zauzvrat, nagradu ili aplauz jer si ga podigla na noge i pomogla mu da otvori srce. Shvaćaš li da si mu učinila uslugu koju on nije tražio od tebe, a očekivala si da te nakon toga bezuvjetno voli i ostane uz tebe?  

Nemoj lagati sebe, rijetko kad ljudi čine nešto zaista nesebično, bez očekivanja. I nisu postupci drugih osoba ono što nas zaboli, nego razočaranje nastaje jedino radi tvojih očekivanja, koja si često skrivala od drugih i od sebe. Ružan osjećaj je kada osjećaš da je netko svu tvoju pozitivnu energiju iscrpio kako bi kao leptir od lepršao dalje kroz život, dalje od tebe. Bez onoga hvala, bez ikakve spoznaje ili priznanja da si zapravo ti bila ta koja je uspješno svojim riječima i postupcima njemu pomogla da se preobrazi. I tad, on je shvatio da je jak, da mu ne trebaš ni ti ni netko drugi. On je otišao, bez srama i bez isprike.

Znaš, ljubav se treba znati dijeliti. Najljepše je naučiti ljubiti a ne očekivati jednako zauzvrat, ali i najteže je ne držati tu figu u džepu i nadu u srcu. Znaj, ljubav ne bi trebala biti toliko loša i komplicirana. Ti nisi tu da se dokazuješ nekome, da se ponižavaš i nadaš kako će ti netko dati mrvice sa stola. Zaslužila si bolje, zaslužila si jednaku osobu, koja će davati ljubav, bez očekivanja da samo prima od tebe.  Sve ostalo su bajke. One nedorečene, one velike, one u stvarnosti nepostojeće.

Kada se probudiš ujutro, pogledaš se u ogledalo, vidiš li zaista sebe? Zašto si, zaboga, dopuštala sebi da opravdavaš osobu do koje ti je stalo, a znala si da u ruci drži nož?

Znala si da će te kad tad razočarati, jer nije bio ni približno na istoj razini kao ti, nije želio voljeti, ne. Samo je želio osjetiti kako je to biti voljen. Trebao je nečije riječi podrške, rame za plakanje, neku koja će uvijek nositi osmijeh samo za njega, koja će uvijek biti tu. Koliko puta si skrivala svoje ožiljke i boli, jer nisi željela da on vidi koliko je zapravo loš, koliko te povrijedio? Koliko puta si tješila sebe, misleći da je to normalna faza, jer upravo on je taj koji je iznimno povrijeđen i cijeli život živi u strahu od emocija i vezanja? Nije ti bilo bitno to što te drugi žele zaštititi od njega, od sebe, kako bi kasnije život bio daleko lakši. Branila si ga, braneći tada svoje iluzije. Štitila si ga, jer nisi htjela sebi priznati koliko je zapravo ta jednostrana ljubav teška i bolna. Da kida svaki dan komadić tvojih snova, tvojih želja i onoga što zaista jesi. Odmaknula si se od sebe, izdala si sebe po tko zna koji put, željna ono malo ljubavi. Željna nekoga koga bi zvala svojim, držala ga kao trofej u rukama, jer si utrošila silne godine tražeći ga, boreći se s njim kako bi ostao tu.

Voleći njega, sebi si pokazala koliko se mrziš na momente. Koliko ti nije bitno to što te netko uništava, sve dok ti osjećaš i voliš. Da, lijepo je znati da voliš. Lijepo je podijeliti sve svoje emocije s drugom osobom, osjećati ushit i radost svaki dan. No, još ljepše je imati to s pravom osobom. Onim koji neće bježati. Onim koji i ako ima neriješenih boli, neće ih koristiti kontra tebe, kako bi tebe bacio na dno.

Ne dopuštaj drugima da te obaviju lažnim osjećajima, riječima i nedovoljno dobrim djelima. Nemoj opet postati vlastita tužna sjenka, ona koja konstantno očekuje Godota. Neće doći, ne. Ako i dođe, neće nikada ostati. Jer nisi ni trebala braniti ono što zaista nije bilo tvoje, trebala si na vrijeme pustiti.

Ne zadržavaj ljude, koji za tebe ne bi napravili upravo ono što si ti bila spremna napraviti za njih. Ne zadržavaj one koji ne vide sjaj u tvojim očima, one koji gase vatru tvoje duše umjesto da je znaju rasplamsati.  Onaj koji treba doći, doći će. I ne, neće tražiti od tebe da se mijenjaš. Neće smatrati da su tvoji osjećaji ništavni ili nedovoljni. Neće očekivati da ti njega spašavaš, dok on sebi potajno priprema teren da  pobjegne od tebe. Ostati će onaj koji te zaslužuje voljeti. Ta ljubav koja će doći, biti će jednostavna, lagana, lepršava i slobodna. Nikada više nećeš morati držati figu u džepu, niti strahovati da on iza leđa drži nož kojim će te baciti u ponor.

Njegove riječi biti će poticaj za osmijeh, za bolju sebe. Jer on, on će vidjeti pravu tebe.

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari

One thought on “Koliko ožiljaka smo opravdali jer smo voljeli osobu koja je držala nož?”

Comments are closed.