Ovo nije tekst o osobama koje se bave poslovima spremanja, čišćenja ili ispomoći u kućanskim i kulinarskim poslovima bilokakve vrste. I sama sam nekoliko ljeta čistila apartmane kako bi u pauzi od studija zaradila koju kunu te ni na koji način ne podcjenjujem bavljenje takvom vrstom posla. Ne mogu reći da sam u njima uživala, ali ponekad su mi dobro došli da malo razbistrim glavu i bolje znam što sutra želim. I naravno, platili su račune.

No, ponovit ću, ovo nije tekst o zanimanju koje se upisuje u radnu knjižnicu, koje donosi novac na stol, o poslu na koji se ide i s kojega se vraća kući. Ovo je tekst o poslu koji traje stalno, svakoga dana svakoga mjeseca, svake godine, poslu koji se ne honorira i koji nije uvijek vidljiv, ali se itekako podrazumijeva da bude obavljen.

Kućanski se poslovi ne zovu bezveze poslovima, njih treba raditi i odraditi svaki dan, nekad više, nekad manje, ali oni su nešto s čime se svatko tko u nekom kućanstvu živi i za njega je odgovoran mora pozabaviti. U našem je društvu, pogotovo u ovim dalmatinskim područjima, ta figura još uvijek više žena nego muškarac. Ona koja danas, srećom, poput njega radi i posao izvan kuće. Posao koji može biti i zahtjevniji od njegovog, ali nekako je ona ta na čija leđa pada i drugi posao, često bez itijednog slobodnog dana. Za nju nema odmora, ona je – često je tako – samo na traci. S jednog posla na drugi, s doručka na večeru, od kuhinje do kupaonice.

Nema tih riječi kojim bih mogla opisati ljutnju koju osjećam i nelogičnost koju vidim u takvoj strukturi odnosa i raspodjeli poslova koja se temelji samo na tome je li netko rođen s vaginom ili penisom. Umjesto da kritiziram tu uvelike patrijarhalnu matricu koja se, polako, li sigurno rapsada, pokušat ću joj dati svježiju i zdraviju alternativu.

Jedna od stvari na kojoj sam jako zahvalna iz načina na koji sam bila odgajana je to što me nitko nije odgojao da budem nečija sluškinja. Sve osobe s kojima sam bila okružena, a koje su na mene imale utjecaj – roditelji, djed i baka –  govorile su mi samo jedno – tvoj novac, tvoja sloboda.

Obrazovanje, obrazovanje i još više obrazovanja, koliko ga god možeš steći, proaktivnost da bi mogla imati posao na kojem ćeš biti ono što jesi i od kojeg ćeš moći živjeti. Plaćati svoje račune, stanarinu, hranu, pokoje putovanje. Ne ovisiti o nikom i biti samostalna, to je oduvijek bio cilj. Nitko mi nije govorio o muževima, hrani ni djeci – ako dođe, dobro dođe, ali prije svega, kćeri, dolaziš ti.

Čvrsto mislim da djecu treba poticati na samostalnost i proaktivnost, bez obzira kojeg spola bili. Mislim da svi, koji smo to fizički u stanju, trebamo znati oprati svoju odjeću, skuhati si ručak, oprati suđe – brinuti se sami sa sebe. Naravno da će ta kuća ponekad biti prljava i da će suđe nekad čekati više nego što treba jer smo taj tjedan radili 12 umjesto osam sati na dan ili smo, s pravom odlučili taj tjedan odmoriti. Možda ćemo jesti vani jer nam se zbilja nije dalo kuhati ili ćemo pripremiti brzinske obroke da bismo stigli odraditi i taj trening koji nam je bitan ili tečaj stranog jezika u koji smo se zaljubili. Svi imamo pravo na dodatne aktivnosti, na odmor i na vrijeme za sebe.

No često se događa da se, kada počnemo živjeti s nekim, pogotovo ako se radi o muško – ženskim parovima, baš od žene očekuje da se više brine o kući i hrani od muškarca. Zato jer je žena, ona zna kako skuhati sarmu, kako upaliti mašinu, koje sredstvo za čišćenje toaleta kupiti. Ona se, kao žena, s time rodila. To je upisano u neke njene stanice. Ili je možda samo to naučila. Kao što to može naučiti i muškarac.

Naš odnos prema kućanskim poslovima uvelike ovisi o tome na što su nas navikli dok smo odrastali. Ako su nas učili da kupimo za nekim prljave čarape možemo početi misliti da to zbilja tako jeste otkad je svijeta i vijeka i da je to prirodni poredak stvari. Da muškarac baci čarape na pod, a žena ih skupi i opere. Ili se nikad nismo našli u situaciji da sami moramo svoje čarape baciti u perilicu za rublje, staviti prašak i oprati ih.

Netko je i za mnom kupio čarape, možda čak duže nego što je i trebao, ali od trenutka kada sam počela živjeti sama sve sam to činila sama. Prala veš, mijenjala žarulje, zvala majstora kad je trebalo, odlazila na plac. Bila sam u novom gradu, novom okruženju, fakultetu koji je iziskivao svoje obveze, ali sam s vremenom naučila sve što mi je bilo potrebno da se pobrinem za sebe.

Naučila sam kako prepoznati svježu ribu.

Kako napraviti brz i nutritivno vrijedan obrok.

Naučila sam nositi se sa napornim susjedima i zauzeti za sebe kad je potrebno.

Naravno da sam imala svu moguću pomoć svoje obitelji prilikom izrazito stresnih situacija poput selidbe i znala sam, da se, ako mi nešto treba, imam na koga osloniti.

No došlo je vrijeme kada sam se trebala učiti samostalnosti, polako, ali sigurno. Moja je sreća bila da sam i prije naučila te stvari. Ne zato da bih to znala upotrijebiti onoga dana kad se udam, nego da se znam brinuti za sebe kada počnem živjeti sama.  Mislim da tako djecu treba odgajati, da se maksimalno dobro znaju brinuti o sebi, a kada dođe taj trenutak da počnu dijeliti život s nekim, da dijele i taj aspekt svakodnevnih kućanskih izazova kao par koji jesu. Da su svjesni toga da ni jedan ni drugi više nisu djeca i da se ručak sam od sebe neće mirakulozno skuhati ni wc školjka oprati.

Zajednički je život prepun ljepota, ali i izazova. Samo preživjeti i održati odnos živim, uz poslove, financijske probleme i nedostatak vremena nije lak zadatak. Komunikacija je ključna, ali i ravnopravnost. Važno je razumjeti da isto tako kao što nitko nije zadužen za našu sreću osim nas samih, nitko nije dužan ni čistiti za nama niti nam svakoga dana stavljati obrok na stol. To što činimo činimo iz ljubavi, a ne osjećaja dužnosti.  A pogotovo ne dužnosti koja proizlazi iz našeg spola. Možda više volite čistiti nego kuhati, a kod vašeg je partnera to obrnuto. Jedan će napraviti jedno, drugi drugo. Doći će trenutak kada ni jedan ni drugi nećete moći odraditi ono što inače radite, ali u tim trenucima treba imati razumijevanja za partnera, jer će isto to razumijevanje sutradan trebati i nama.

U međuvremenu, oslonite se na svoje ruke i noge i nemojte raditi pritisak ni sebi ni partneru. Puno toga što mislimo da je zacrtano, upisano i da se mora obaviti baš danas, samo je u našoj glavi. Za sebe se, svoje vrijeme i svoj rad treba zauzeti, ali jednako tako cijeniti i tuđe.

Izabela Laura

Photo: Isabella Bajlo

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari