Stvoriš si tako svoj mali svijet, podigneš zid i ubaciš par dragih ljudi, par dobrih knjiga, nekoliko haljinica i sandalica, upališ glazbu i misliš – to je to. Ovo je sve što mi treba, ovo je sve što me čini živim.

A onda stvarnost dotrči negdje iza ugla, baci ti par pljuski, sruši koju ciglu sa zida, a ti ne znaš što se događa i kako ćeš dalje. I uvijek je tako.

Ja sam vam onaj tip osobe koja ili će tri dana provesti sa elektronikom, od mobitela i laptopa, preko Dnevnika na televiziji i nekog filma koji će me uspavati ili ću tri dana biti izgubljena, bez interneta, ma i da se dogodi nešto ne daj Bože strašno ja bih sigurno doznala posljednja.

I druge nema. Nema balansa.

Jedan dan ću jesti od ranog jutra pa sve do idućeg, sutradan ću letjeti na sve strane i jedva prizalogajiti kakvo pecivo uz gutljaj kave.

Takva sam, nažalost u većini stvari. Kad je ispitni rok učit ću za 7 ispita, ali onaj 8 ću namjerno pasti jer jednostavno neću imati više volje i energije učiti pa ću radije gledati seriju nego dati zadnji atom snage i riješiti se tog zadnjeg, osmog.

Nemojte sa mnom ni u kupovinu jer ću se sigurno pet minuta dvoumiti između dvije, naizgled iste, čokolade.
I onda te udari.

Život nije polovičan, nije „ride or die“ ili slično plesanje po rubu. Nije sve u tome da danas imaš 500 kuna za izlazak a sutra da jedeš ostatke jela od prekjučer dok te lupa kroničan mamurluk i umor. Nisu ni nove cipele koje će ti pojesti budžet samo zato jer su popularne i čine te „modernim“, jer ne radiš za ogromnu plaću pa da nećeš ni osjetiti trošak.

O čemu sam počela?

Aha, o malom šarenom svijetu koji si stvaramo i bojamo ga kako želimo, da. I što sam starija sve više primjećujem da većina mojih prijatelja/poznanika radi takve stvari. Stvoriš si malu čahuricu i onda se ostatak vremena trudiš da ona postane (i ostane!) neprobojna, da ju ne diraju životne strahote, da ne reagira na loše vrijeme koje će pokvariti ljetovanje ili na plaću koja još nije stigla, ili na taj diplomski koji se bojiš završiti jer si svjestan da nakon toga slijedi tortura zaposlenja a tortura baš i nije bajna.

Nastojiš da te ne diraju nesreće i crna kronika, pljačke i ubojstva, sve dok imaš malu čahuru gdje su svi dobro.

Reći ću ti što ja mislim.

Mislim da trebaš napraviti maleni prozorčić u toj svojoj čahurici koji će gledati svijet očima razumijevanja, očima koje ne žmire jer nešto ne valja, već očima koje će sagledati situaciju i neće zastati i okrenuti glavu, već će pokušati naći balans.

Možda je tebi i tvojim ljudima dobro, ali mnogo njih nije, i to možda ne njihovom krivicom. Kada bi se empatija iznova učila ljudskost bi ponovno dobila na cijeni, to sigurno. Kada bih ja odvojila određeno vrijeme na dan i pročitala što se događa oko mene, odgovorila na mejlove i riješila zadatke, ne bih morala iduća tri čupati kosu s glave jer sam prekoračila deadline, a umjesto toga sam se ponašala kao da sutra ne postoji.

Balans.

Balans je ključna riječ.

Održavaj svoju čahuru, ali ne zaboravi tuđu.

Ne zaboravi da nisi sam na svijetu i da tvoji izbori – bili svjesni ili nesvjesni, itekako utječu na druge ljude što stvara ogroman lanac.

Vratimo tom lancu ljudskost i empatiju kao glavnu emociju.

Nije teško, probaj.

Sara Matijević

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem).
Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.

Komentari