Zaboljela me glava. Mozak. Boljela me ova vena preko koje mi mjere puls i očne šupljine. Tako sam nekad opisivala bol.

Znala sam nekad da pišem o patnjama, a tada ništa o njima nisam znala. Kad vas zadesi neka nesreća čini vam se da od vaše nema veće tragedije. Tuđe muke su upravo to, tuđe.

Vremenom sam počela da razmišljam na svojstven način, tako što bih počela da zamišljam što je moglo da bude gore od onoga što me zadesilo. To gore je uvijek strašnije zvučalo, no mene je ono moje boljelo i nije mi pomagalo što je od toga moglo drugačije-gore. Ne uočavajući odmah na sebi, lakše na drugima, počela sam da primjećujem nezahvalnost koja se među nama širila kao kakva pošast i nije imala namjeru da prestane. Uzimanjem svega što nam je dato zdravo za gotovo, tražimo samo još i još… Nema kraja, rekoh sebi jedne kišne predvečeri, kad sam počela da se gušim rođenim željama. Nema kraja težnjama od kojih svakako na kraju ne postajem srećnija. Čim ostvarim cilj, nemam vremena da u njemu uživam, jer već imam novi. Umarale su me neprestane ceste, putevi bez kraja, račvanje želja snova i potreba. Čemu?

Posmatrala sam njenu mladu krhku pojavu, hitrinu njenog pokreta i nasmijanost njenih očiju. Treptala je nekakvom voljom za koju nisam uspijevala da pronađem riječi. Tako zanesena, smjestila sam se nedaleko od njene klupe u parku i dozvolila svome psu da se igra sa njenim sinom.

Blistav ljetnji dan uporno je pozivao na radovanje, no ona je bila oprezna. Odmah sam uočila da je dječak od nekih pet ili šest godina drugačiji od uobičajne djece njegovog uzrasta, no mene je kao lijepak privlačila ona-njegova majka. Obraćala mu se strogo a nježno, glasno a srdačno. Kad je prišao sasvim blizu mene osmjehnuo se. Uzvratila sam. Zagledao se na trenutak negdje između moja dva oka, kao da nešto traži ili proučava, a ja nagonski osjetih potrebu da se ne mrdnem da ga ne bih prekinula. Ostao je tako nepomičan čini mi se vječnost. Nisam trepnula. Ona je prišla, stidno se nasmijala i ovlaš se izvinula. Upitah ga za ime, zbunjena, jer sam po svaku cijenu željela da izgledam prijateljski i da ga ne pomutim u namjeri koju je izvjesno imao.

Ona odgovori umjesto njega, što joj je očigledno bila uobičajena reakcija i tiho mi saopšti da je autističan. Ne govori, vjerovatno ni neće.

Zaboljela me glava. Mozak. Boljela me ova vena preko koje mi mjere puls i očne šupljine.

Pružih joj kutiju sa cigaretama, ona ćutke prihvati i smjesti se do mene. Posmatrala sam joj tanke pametne šake, tanane zglobove i lakat. Do tu mi je dopirao pogled i tu sam ga zadržala.

-Kad ste primijetili da nije običan, upitah, prije nego sam stigla da razmislim imam li hrabrosti za to.
-Nakon malo više od godinu dana. Ponekad je ovako dobar i poslušan kao da će svakog časa reći da je sve prošlo. Ponekad noćima ne može da spava. Aktivan je, nepredvidljiv. Takođe je sjajan. Dat mi je kao blagoslov poslije sedam dugih godina. Imamo samo jedno drugo, i to se godinama neće promijeniti. Ostaću mu jedina porodica i zbog toga moram biti dobra porodica.

Posmatrala sam njegove modro zelene oči koje su gledale drugačije od mojih. Viziju njegovih želja nisam mogla da naslutim, ne bih ni dala sebi za pravo. Ljepota njegovog lica bila je besprekorna isto kao i njena. Pušila je ćutke, pa sam odlučila da ćutim.

Nekad sam patnje opisivala riječima čiju težinu nisam mogla da razumijem. Prevelike riječi su za mala djela. Velike patnje se ne opisuju. One će ćute da bi se zaboravile. One se betoniraju u sjećanjima i tamo ostaju kao nijemi svjedoci.

Ja sam ponekad mislila da me boli srce. Srce ne može da zaboli. Olako sam izgovarala fraze poput “duša me boli”. Duša ne može da boli.  Boli nas ego. Nerazumijevanje. Sebičluk rođene pojave. Boli nas nezahvalnost.

Ona je bila srećna. Zahvalna. Ni na trenutak nije izgledala žalosno ili tužno. Voljela je ono što joj je dato jer joj je to pripadalo. Posvetila se svome čudu onako kako je shvatila životnu poruku. Sve što nam je dato, dato nam je samo da bi nas učinilo većima i snažnijima. Da bi nas oplemenilo i nečemu naučilo.

Nasmija mi se u odlasku, vrati mi upaljač.

Zaboljela me glava. Mozak. Boljela me ova vena preko koje mi mjere puls i očne šupljine.  Ne zbog nje. Zbog mene. Zbog nerazumijevanja. Zbog uzimanja svega zdravo za gotovo.

Uvijek je zbog nas. Tuđe patnje su upravo to, tuđe.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari