Ima u ženi nečeg prokletog. Ne da joj mira. Nečeg mazohističkog. Nečeg što je tjera da traži vraga. Da traži bol. Neku tihu patnju. Jecaj. Uzdah. Onaj duboki, teški. Treba joj to.

Treba joj da ima za kim jecati, uzdisati, tiho patiti. Treba joj da bi se osjećala kao žena. Zbog toga joj je sve jednostavno dosadno pa od toga pravi komplikovano. Sve lako pretvara u teško. Sreću koja joj se pruži na dlanu će odbiti ako zbog nje nije nijednom morala uzdahnuti i zajecati. Neće ona to. Džaba joj serviraš sreću, ona je neće. Sama će je potražiti.

A traži je tamo gdje je teško doći do nje. Traži je u pogrešnom društvu, lošim muškarcima. Traži je tamo gdje ju je teško ili skoro nemoguće dobiti. Ide i traži đavola dok spava. Ne, ne traži nju đavo, ona traži đavola, budi ga i pokušava preobratiti u nekog sveca. A zna da je to nemoguće. Đavo ostaje đavo. Ona svejedno ne odustaje jer tek tad se u njoj budi inat.

Đavo mora biti svetac. Postaje opsesija. Misli da će ga njena ljubav i pažnja preobratiti. Misli da svojim ženskim čarima može šta hoće. Da su dovoljno moćne i da od đavola napravi sveca. Pa svu svoju energiju ulaže u njega. Svu ljubav, brigu, pažnju daje njemu.

Đavo je nevjeran. Đavo je loš. Đavo vara i laže. Ali ona ne odustaje. Zajeca na njegove niske udarce. Zaplače na nevjeru. Ali ne ide. I dalje je tu i daje se. Jer je sigurna da se od nevjernog može napraviti vjeran. Od svačijeg može postati samo njen. Imat će ga onakvog kakvog ga želi. Đavo će biti svetac. Đavo će biti vjeran. Đavo će biti samo njen. Još samo koji uzdah. Još samo koji jecaj i on će se promijeniti. I dok se ona bezgranično daje i nada njegovom preobraženju, đavo prima sve što mu nudi i troši sa smiješkom. Svijetle mu oči zlobno i traži još. I ona daje još. Sve dok ne vidi da je sve što je davala bilo uzalud.

Sve to je nestalo. Sve što je dala đavo je potrošio i ostao isti. Ona više nema šta dati. Ostaje joj da tiho pati, jeca i uzdiše. Ostaje slomljena i potrošena. Ali neka joj. Tako joj i treba. Jer mogla je naći nekog finog muškarca. Finih muškaraca, za čiju pažnju i vjernost se ne moraš boriti, uvijek ima. Nije tačno da su izumrli. Ali ne, žena voli da traži vraga. A ono što tražimo i nađemo.

Kada je potroši i slomi, ona ostaje da proklinje sudbinu, život, ljubav, sebe, njega, majku što ju je rodila. Zarekne se da nikad više neće tražiti vraga. Ali nažalost hoće. Sve dok se ne smiri. Dok ne nauči lekciju. Dok se ne pomiri s tim da đavo ostaje đavo. Neke to nauče brzo, neke malo kasnije. Ali postoje i one koje nikad ne nauče. Život im prođe u traženju vraga i pokušaju da od njega naprave sveca.

Život im prođe u tihoj patnji, dubokim uzdasima i jecaju.

Ilda Dedić

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari