Autor: Marina Papec / Photo: Unsplash / Izvor: MarinaPapec.com

Gotovo da nema čovjeka koji od samog početka svog putovanja ovim svijetom pa sve do njegovog kraja ne žudi za time da voli i bude voljen. Pritom ne mislim samo na partnersku ljubav koja se u tom pogledu možda i malo previše uzdiže, koliko god zbog svoje prirode tjelesnog prožimanja bila posebna, već na ljubav općenito.

Jer ljubav je apstraktna, mistična, svjetleća, sveobuhvatna, duboka, pulsirajuća, blještava sila i još mnogo toga.

No nije ograničavajuća ili isključiva u smislu da je stvorena samo za jednu vrst odnosa, dok za druge nije. Zato mi osobno nikada nije bilo jasno kad ljudi kažu za nekoga za koga ništa ne osjećaju da između njih ne može biti ništa više od prijateljstva. Jer, prijateljski je odnos itekako ljubav na djelu. U njemu ponekad ima snažnijih i dubljih emocija nego u mnogim partnerskim odnosima. Nadalje, postoje mnoge platonske konekcije gdje se u fizičkom svijetu nikada ništa opipljivo među tim tijelima nije dogodilo, čak ponekad nijedan konkretni razgovor ili susret, a duše su im povezane neviđenom ljubavlju i ponekad je dovoljno samo da na tog nekog pomislimo pa da nas obuzme snaga, milost i osjećaj da smo shvaćeni i voljeni kao malo tko i malo kada. Kao i da možemo sve što poželimo.

Ljubav je, kako god okrenuli i iza kakvih se god paravana skrivali, naša trajna i duboka žudnja. No, zašto je onda istinska, sveprožimajuća ljubav toliko rijetka? Po čemu je toliko teško najdublju žudnju našeg bića sprovesti u djelo? Gdje nastaje taj nesporazum između želje duše i fizičke manifestacije? Zašto toliko rijetko ljudi istinski vole i bivaju voljeni iako će se na svakom koraku zaklinjati da nije tako. Bojimo li se voljeti i biti voljeni?

Rekla bih da se bojimo. I to jako.

Sva bića na ovaj svijet dolaze s prirodnim osjećajem za davanjem i primanjem ljubavi. Dolaze otvorenih srca i duša, sa željom za intimnošću. Jer, intimnost je impuls duše. Teško da ijedno novorođenče ima potrebu zatvoriti se poput školjke i negdje u mraku biti skriveno od svakog osjetilnog impulsa. Njemu je prirodno osjećati i izraziti osjećaje. Dati i primiti. Ono je prisutno u svome srcu i na taj je način prisutno i u svim drugim srcima. To možemo vidjeti po tome kako se ljude uglavnom emocionalno opuste, rastvore, postaju manje zgrčeni, manje stisnuti, manje prisutni u egu kad ga prime na ruke ili se nalaze u blizini tek rođenog djeteta. Tada osjećaju njegovu otvorenost i vibraciju, bez da su tog na taj način svjesni.

Kako vrijeme odmiče, naša se prvobitna prirodna otvorenost mijenja. Počinjemo se zatvarati, misleći da ćemo se tako zaštititi od povreda. No, ne shvaćamo da se tek time zapravo počinjemo povređivati. Ulazimo u stanje otpora jer se moramo opirati našoj urođenoj čežnji da se povezujemo s drugim ljudima. Da volimo i bivamo voljeni. Tada na pozornicu nastupa ego sa svojim razlozima zbog kojih se s nekime ne bismo trebali povezati.

Takvih je razloga bezbroj i variraju ovisno o prilikama, obrascima koje smo usvojili, idejama kako bi trebalo postupati i kako bi trebao izgledati naš život, tipu odnosa u koji se mislimo ili ne mislimo upustiti i slično. Ukoliko se radi o partnerskom odnosu pa sretnemo nekoga s kime bismo ga možda mogli ostvariti, a podsvjesno se bojimo ljubavi, ego će pronaći milijun i jedan razlog zašto se ne bismo trebali povezati. Mnogi od njih su samo špekulacije uma i nemaju nikakve veze s istinskim zovom duše.

I zato što padnemo pod utjecaj tih špekulacija, možda zauvijek propustimo nešto čudesno što je za nama žudjelo i za čime smo sami žudjeli od samog početka ovog života. Tako nam ego može sugerirati nešto poput: on/ona je na različitom stupnju obrazovanja, on je niži od mene, ona je uspješna u karijeri, a ja trenutno nemam (zadovoljavajući) posao, njemu je bitno jedno, meni drugo, na različitim smo valnim duljinama i slično. Sigurno su nam svima poznate ovakve stvari kad se oduzme prilika za manifestaciju ljubavi prije negoli se ona uopće i dogodila. A postojale su itekakve naznake da se može dogoditi jer su duše signalizirale povezanost koju je um prekinuo.

To nije karakteristično samo u vidu partnerskih odnosa, već i bilo kojeg drugog odnosa. Upoznamo li nekoga koga bismo mogli voljeti i tko bi mogao voljeti nas jer ga duša prepoznaje, a da u pitanju nije partnerski odnos, um će se posebno snažno uplesti. Tada će nam možda sugerirati da uspostavljanje intimnosti nema smisla jer ćemo ionako biti povrijeđeni s obzirom da se taj odnos ne bi smio seksualizirati, a kad tad bi moglo doći do želje za tim, da je on/ona u dobroj fazi u životu, a mi u lošoj i slično. Primjera je doista beskonačno mnogo i svi oni upućuju samo na jedno: strah od ljubavi. Strah od primanja i davanja. Pritom možda nismo ni svjesni koliko je odupiranje intimnosti naporno. Nepr

irodno. Koliko je teško održavati našu iluziju da se moramo zatvoriti kako ne bismo bili povrijeđeni. U trenutku kada shvatimo da nas s drugima vežu neke finije, čudesne niti, mi započinjemo potragu za nečime čemu ćemo se moći usprotiviti i tako prekinuti prožimanje u ljubav. Počinjemo prosuđivati druge i cijeli odnos samo kako bismo još snažnije navukli na nas guste zavjese i slojeve kroz koje se ne može probiti emocija.

No, pritom zaboravljamo da su emocije i potreba za intimnošću i ljubavlju duboko zakopani u nama. I da to što smo navukli zastor na svoju dušu ne znači da to i dalje nije u nama. Da bismo to potisnuli, počinjemo živjeti u glavi. I onda se čudimo što nakon nekog vremena više ne vidimo ni tračak svjetla, što kod kuće imamo brojne kutijice s antidepresivima i ne izlazimo ni pred druge, a ni pred sebe bez tisuću i jedne maske na licu i na tijelu.

Ljubav je jezik duše, a mi smo joj zabranili da govori.

U strahu da ćemo biti povrijeđeni. I dok igramo igru na van, iznutra sve u nama čezne za povezivanjem. Čezne za time da se razmakne gusti zastor. Da padnu sve maske. I da ponovno, kao po rođenju, stvarni, autentični pa makar time i ranjivi, stanemo pred sebe i pred drugoga.

Ljubav je prava rijetkost jer živimo u našim umovima. Kad iz uma nešto nazivamo ljubavlju, ono je rijetko ljubav. To su partnerstva, prijateljstva, brakovi, poznanstva, obiteljske vezanosti. No, ima li tu doista ljubavi? I možemo li biti toliko iskreni sa sobom da stanemo pred sebe i priznamo si ako nema? Da bi nešto doista bilo ljubav, da bismo doista voljeli i dopustili da nas se voli, trebamo se oljuštiti do same srži, odbaciti sa sebe sve oklope, razmaknuti gusti zastor i potpuno otvorenog srca izići pred sebe i pred drugoga. Riskirati. Morat ćemo sebi i drugome pokazati svoje najuže, najužarenije središte i pritom mu dopustiti da prođe kroz njega. U tom trenutku prolaska, spojit će nam se središta i znat ćemo da smo u ljubavi.

Sve drugo je površno. Sve drugo nije intimnost, već poznanstvo. Za mnoge je od nas dopuštanje drugome da nas vidi i prođe kroz nas zastrašujuće. Izaziva u nama strah i otpor. Jer, kad smo otvoreni, mi nikad ne znamo što onaj drugi u tom trenutku može učiniti i što nam se može dogoditi.

No, sav strah nestaje upravo onda kad shvatimo da nam zapravo ne može ništa. Čak i da taj netko ode od nas, mi smo spoznali dubinu otvorenog srca. Čak i da ga više nikada ne susretnemo, mi ćemo negdje duboko u sebi znati da smo udovoljili našoj praiskonskoj čežnji, zovu naše duše da se otvori i poveže. I tada nam ne preostaje ništa drugo nego da prihvatimo svoju bol zbog fizičkog gubitka, propustimo je kroz sebe i isplešemo najbolje kako znamo.

Kad dođemo do toga da više nemamo što za otpustiti, bit ćemo neki novi mi. Bogatiji. Svjesniji. Dublji. Snažniji. Spremni za novi ples.

Jer ovamo nismo došli da bismo se bojali ljubavi.

Ljubav ne boli.

Boli naša ideja o tome što bi ljubav trebala biti. Bole naše vezanosti koje si prikazujemo kao ljubav. Bole zaobilazni putevi do istinske radosti u odnosima koja je nemoguća dok god nismo ogoljeni do kraja. Bole naša vezivanja za objekt.

Ljubav ne boli.

Dok god to doista ne shvatimo, bojat ćemo se voljeti i biti voljeni.

Prepusti se.

Voli.

Dopusti da Te volim.

Marina Papec

Žena Dijete, sanjar, mama koja zaviruje s druge strane oblaka i vjeruje da se samo ljubav broji.

Komentari