Autor: Danijel Špelić / Photo: “Dracula 1992”  promo / Izvor: Deckardov Kutak

Kako doživljavate Drakulu? To je više generacijsko pitanje jer postoje oni koji se jasno sjećaju pogrbljene prilike Maxa Schrecka, pa postoje oni koji su u dobrim odnosima s verzijama gdje je isti lik dodatno na popularnosti dobio radi interpretacije Bele Lugosija, neki od nas uživali su u visokoj, markantnoj pojavi Christophera Leeja, a neki su legendarnog vampira upoznali kao Garya Oldmana. Dalje od toga – ništa vrijedno spomena, sat je stao na verziji Francisa Forda Coppole.

Zašto je to tako? Film je toliko dobar da se nitko više nije želio natjecati sa snimljenim materijalom? Blizu, ali ne posve. Vampiri kao takvi nikad nisu nestali s filmske scene, no doživjeli su transformaciju koja im svakako nije donijela nešto dobro. Današnja generacija vampire povezuje s prelijepim muškim manekenima koji svjetlucaju na suncu i nose krpice s dizajnerskim imenom, a glavna ima je zabava… pa, nije ispijanje krvi već odlazak u školu. Koliko sve to zvučalo neobično, priča o integraciji vampira u moderno (teen) društvo započinje upravo s Coppolinom verzijom.

Kratka povijest glavnog, jedinog i najvećeg među vampirima poznata je svima; nakon samoubojstva svoje ljubavi Elisabethe, transilvanijski grof Vlad Tepeš odriče se Crkve i postaje sluga tame, preživljavajući tako što ispija krv drugim ljudima. Koje stoljeće kasnije, mladi i naivni odvjetnik Jonathan Harker odlazi u posjetu našem grofu, koji, ugledavši sliku Harkerove zaručnice Mine, shvaća da se njegova izgubljena ljubav reinkarnirala. Povratak u civilizaciju donosi neku drugu vrstu problema jer Drakulina narav ne može samo tako nestati. Iako superioran po svim mjerilima, Drakula će dostojnog protivnika pronaći u profesoru Abrahamu Van Helsingu, jedinom čovjeku koji zna što treba napraviti kako bi cijela jeziva priča dobila nekakav kraj.

Ljubavne su priče oduvijek bile mamac za publiku, što Coppola jako dobro iskorištava pri novoj verziji stare priče, produbljujući odnos Drakule i Mine na način koji gledateljima naslovni lika predstavlja u potpuno drugačijem svjetlu od onog u kojem smo ga navikli gledati. Drakula više nije negativac kojeg smo navikli mrziti već postaje tragičan lik čija je ljudskost skrivena iza zle i prokletstvom obavijene pojave. Ljudi su ti koji postaju negativci. Također, promijenjen je i pristup prikazivanju lika Drakule, od prilike koja je svoju pojavu temeljila na crnini i oštrom pogledu, Drakula postaje prirodno zgodan muškarac (Gary Oldman u svojem neobičnom, ali uvijek pouzdanom izdanju) kojeg uopće nije teško gledati na ekranu i prihvatiti da je karizmatičan bez upotrebe naglašenih trikova.

Ni ljudski dio priče ne zaostaje puno za njim. Poletni nastup Anthony Hopkinsa od ionako zanimljive Van Helsingove pojave stvara karakter za kojeg nije lagano navijati jer ponekad djeluje da bi se rado priklonio zlu kojeg naganja po Europi (malo Hannibal Lecter nastup) čime postaje nejasno za koga bi ovdje ustvari trebali gajiti simpatije. Iako reklamiran kao film koji čvrsto prati knjigu, to ispada više kao reklamni štos nego činjenica, ali razbijanje ustaljenih klišeja nije loša stvar, posebice ako se rade sa stilom. Što nas dovodi i do druga, tehničke strane priče.

Gledano u tadašnjim vremenima, odluka da se film snimi kako i doliči jednoj viktorijanskoj priči, da bude utopljen u tamne tonove, žestoke igre sjena, čudnog osvjetljenja i neobičnih kutova snimanja pokazala se gotovo vizionarskom. Uspjelo se dobiti na svježem izgledu, na trenutke bolesno realističnom, a na trenutke bajkovitom, prijeko potrebnom da se realizira gotovo staromodna priča o ukletim ljubavnicima.

No, Coppola, iako je riječ o klasičnoj priči, ne libi se upotrijebiti i dinamiku u radnji, posebice u završnom dijelu filma, stvarajući napetost ne samo horor podlogom već i otkucavanjem vremena, što dijelove filma odvodi do avanturističkog žanra i modernijeg ruha za publiku koja zasigurno ne bi progutala statičnost starih verzija. Obračuni su očekivano nasilni, pa i krvavi, no ne i posebno eksplicitni.

Cijeli film teško da će nekoga preplašiti na klasični način, ali to ovdje i nije bila namjera. Namjera je bila izgraditi atmosferu neugode i jeze koja će se provlačiti i trajati kroz radnju, što je, sudeći po svemu, uspješno izveden zadatak.

Ali, ima tu i malih mana. Prenaglašena romantika u nekoliko navrata ulazi u zamalo nepodnošljivu patetiku, a osjeti se forsiranje odnosa između Drakule i Mine jer taj dio svježe je dodan samo radi filma pošto u knjizi ne postoji.

Uravnoteženost priče stoji na samoj granici želje da se napravi ekranizacija koja će pratiti knjigu što je bliže moguće i dodataka da ista bude dopadljiva za svu vrstu publike, radi čega već spomenuta patetika zna biti uočljiva, ali i povremeno krivudanje po priči kako bi se što uspješnije spojili dijelovi radnje koji su doslovna ekranizacija s onima koji to nisu.

Energični nastupi glavnih glumaca, vizualno drugačiji, pričom bogat, protkan što boljim, što lošijim emocijama, čine posljednju važniju ekranizaciju uspjelom jer je isporučila materijal koji ima dubinu i širinu, radi čega joj treba oprostiti i one mane koje su nastale u tom procesu.

Nasljedstvo možda i ne jer nakon što je Vlad Tepeš zvan Drakula ovdje postao pristao i zgodan vampir, netko je shvatio da je to budućnost žanra, što je pak dovelo do razvodnjavanja originalne ideje te stvaranja materijala čija je jedina namjera ugoditi publici bez da se ispriča prava priča. Govorimo li ovdje o najboljem vampirskom filmu ili ekranizaciji? Možda. Možda ne. Ali govorimo o vrhunskom ostvarenju koji je više-manje uspio spojiti nekoliko različitih žanrova u jednu cjelinu i samim time postati jedan od najboljih.

Danijel Špelić

Pisac, kritičar, scenarista, esejista, bloger… i stanovnik svijeta.

Komentari