Svakodnevno, suočavamo se sa kritikama raznih ljudi. Bilo to ljudi iz naših obitelji, užeg kruga ljudi, ili tek poznanika. Tu su oni, prate te u stopu kao sjena, kako bi prije tebe ugledali svaki tvoj pogrešni korak, pa i onaj najsitniji. I prije nego li kažeš hop i skočiš gdje želiš ili misliš da želiš, evo ih. Iskaču iz tame, iz sjene, upozoravajući te da ne ideš tim putem, daju ti do znanja koliko su tvoji koraci neispravni.

Zanimljivo je to što stoji u njima. Ta količina ništavnosti, kompleksa, jada. Ponajviše straha od života. Ne mogu oni napraviti niti korak naprijed, bez odobravanja drugih ljudi. Isto tako, poučeni vlastitim obrascima ponašanja, smatraju da mogu i tebi sugerirati kamo krenuti. Hej, ali na koji način? Tko su oni da upiru prstom u tebe ili druge?

Odavno sam naučila ne obazirati se na takve pojedince. Nisam dopuštala niti ću, da mi mijenjaju smjer, a pogotovo da me komentiraju. Zato jer upravo takvi, ništa u svome životu napravili nisu, niti barem pokušali. Ne poznaju oni more. Ne znaju oni što znači živjeti u vlastitoj boli, dok te valovi razbijaju o hridi, svakim danom sve jače. Ne znaju oni što znači ploviti daleko, prema pučini, gajeći nadu da će te ondje čekati ono što želiš da te čeka.

Ne znaju oni koliko je teško ići u nepoznato, divlje, pritom zadržati sebe i vjeru u voljene ljude, nadati se najboljem iako si svjestan u dubini duše da može doći i ono najgore. Ne poznaju oni tako niti najljepšu bonacu u predvečerje. Momente spokoja sa samim sobom, mira i stapanja sa cijelim svijetom.  Jedinstva sa prirodom i svim iskustvima koje si pustila u svoj život.

Ti, što uporno kradu dio tvoga sna, upravo oni nikada sidro nisu digli. Preteško im je? Previše straha ih paralizira da ostanu stajati tonući u svome brodu, na mjestu izgubljenih snova?

Neka ih, neka i dalje pričaju o nama koji smo se odavno otisnuli u potragu i plovidbu za srećom. Ukoliko nas valovi i razbiju, dan za danom sve više, barem se borimo, barem znamo da istinski živimo. Osjećamo svu bol kroz borbu, osjećamo vjetar u leđima koji nas gura dalje i kada je teško. Osjećamo isto tako i mir ondje gdje nam se poneki snovi sruše. Zašto? Zato što smo ušavši u taj brod, sjeli u nepovrat. Sjeli smo jer smo željeli postati netko drugi, netko bolji. Znali smo kada uđemo, i ako potonemo, potonut ćemo skupa s nadom i poštovanjem prema sebi, jer smo sebi dokazali da idemo uporno dalje kroz sve nedaće i oluje.

Gdje ćeš ljepše nego sam odgovarati za svoju plovidbu? Sam držati kormilo u rukama života, sam se boriti kontra svih i ići kroz oluje i valove. Oni koji govore da ne možeš kontra života, kroz ogromne valove, varaju se. Sebi si dokazala da možeš i hoćeš. Ne bojiš se morskih nemani, više se bojiš onoga što bi bilo da si ostala zatočena na brodu iluzija. Tonula bi skupa s njima, svaki dan sve dublje..a škrinja tvojih snova, onoga što jesi, ostala bi zauvijek na dnu oceana. Nitko ju našao ne bi, jer si ju odbacila ostankom na tome brodu.

Usudi se, radi sebe. Nemaš se čega bojati. Jednom kada kreneš, zauzdati ćeš vlastite valove, naučiti ploviti i kroz tmurne oblake i najveće valove, i kroz najljepše i najmirnije vode. Budi ono što jesi, budi kapetan svog života.

A oni, neka i dalje pričaju o tvojoj plovidbi. Neka se iz udaljene luke dive tome koliko si odmaknula od onoga što si bila, koliko si odmaknula od njih.. I neka gledaju u pučinu, tražeći u sutonu tvoj lik ondje negdje, nadajući se da ćeš doći i na koncu njih izbaviti, ili se stopiti s njihovim strahom. Ne osvrći se, znaj, jednom kada kreneš povratka nema. Iduća stanica je veliko plavetnilo tvojih snova i život slobode kakav si oduvijek željela živjeti.

Iduća stanica je najljepši suton i ponovni izlazak sunca na tvojim jedrima.

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari

One thought on “Neka ti ne pričaju o plovidbi, ti, što nisu sidro digli”

Comments are closed.