Ja te mogu odvesti do stijene na kojoj je penjač crvenim sprejem u kamen udahnuo svoju ljubav i par godina kasnije na tom istom mjestu pao u naše sjećanje. Gledat ćemo u oštre rubove kamenjara i razmišljati o svemu što je jednom bilo a sada ne postoji.

Tuda ćemo proći do moje omiljene klupe uz rijeku, čitati Keruaka kroz sunčane naočale i povremeno gledati kako ribar u vodi do koljena čeka pastrmke.

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja te mogu odvesti do vodopada u sred mog Sarajeva i sa mosta ti pokazati kuda se jedna legenda ovog grada spustila čamcem. Pa ćemo preći most i na terasi restorana, tik iznad vode slušati kako patke galame na nas jer im ne bacamo mrvice hljeba. A onda će nam donijeti ribu i po njoj iscijediti limuna i mi ćemo ručati i smijati se otvorenom šlicu konobara.

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja te mogu odvesti na ljuljačku koja je opkoljena stijenama, daleko od galame saobraćaja i pogleda čovjeka sa trotoara. Sa tog mjesta ćeš gledati nebo a ja ću se skloniti na klupu nešto dalje i gledati kako od običnog željeza stvaraš magiju. Onda ćeš me pozvati da se ljuljam s tobom i držat ćeš mi ruku u našem novom skloništu od običnosti.

Na nebu neće biti oblaka ali će te vjetar vući za kosu i čut će se vrabac ili neka druga ptica, što radi na svom gnijezdu na rubu stijene. Onda ćemo krenuti kraj rijeke prema Vijećnici.

Na tom putu postoje zidovi na kojima su ispisani grafiti i stihovi ljudi poput mene. I ti ćeš ih čitati i pitati se kako izgledaju svi ti ljudi, koji su nekog voljeli dovoljno da poljupci nisu bili dovoljni za mir. Ja ću znati ćutati jer tebi ne treba narator života, već samo neko ko diše tu pored, da nisi sama. Bit ću ti savršen šetač.

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja te mogu odvesti na mjesto gdje prodaju mekane kifle, dovoljno male da su potrebne dvije da stvore zalogaj. Sa njima ćemo otići do stijene na kojoj trideset puta u godini, starac sa fesom na glavi ispaljuje topovsko đule. I gledat ćemo kako Sunce uranja u moje Sarajevo dok se ulicama poput anđeoskog uzdaha šire mirisi, a ljudi jedni druge gledaju onako kako ti gledaš mene i…

Pričat ću ti sa ivice te stijene kako sam nekad na tom istom mjestu pisao pjesmu o ženi, koja će jedno proći mojim životom. I ti ćeš poželjeti da ostaneš.

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja ti mogu dati mrvice jer samo su mrvice i ostale. Ja ću ti pokazati tunel dug samo deset metara i u mraku tog tunela, kraj kamena iza kojeg sam sakrio moje prve dječačke ljubavi, poljubiti te kao što mjesečina ljubi površinu Miljacke i mirisat ćeš na godine u kojima bih mogao biti sretan i, možda ćeš me zagrliti kao što površina Miljacke grli svoje obale. I onda će padati kiša i mi ćemo biti tu, pod kupolom, suhi i zaljubljeni do svojih najdebljih kostiju. Skriveni od proljetnog pljuska gledat ćemo jedno drugom u dlanove.

Ti ćeš pomisliti kako se moj grad urotio protiv mene i kako neće da dozvoli da te otjeram. A ja ću znati da si blesava jer magija ne postoji. Bit ću tvoje sklonište od kiše. U mom zagrljaju ti neće biti hladno iako vjetar šiba kao što vozovi šibaju kroz Sibir.

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari