Kada je imao 33 godine, John Strelecky doživo je prijelomni trenutak u svom mladom životu. Sjeo je i napisao ovu knjigu. Knjiga je postala bestseler i svojevrsni vodič za život u malom.

Sad, nekoliko dana pred moj 33 rođendan, na životnom raskrižju, kad si postavljam i sama ova tri pitanja s početka teksta, koja se provlače kroz cijelu knjigu, znam, ono što sam uvijek govorila o knjigama poput ove – mi ih ne biramo, one biraju nas.

Knjigu sam dobila pred neko vrijeme, stajala je na polici i čekala me. Osjećala sam se loše i nisam odmah kao inače zavirila među korice. Knjiga je bila strpljiva. Jučer sam je pročitala u sat vremena. Spustila je na stol, a tada je krenula čitati ispočetka.

Zašto? Što je toliko moćno u toj kratkoj priči?

Sve.

I dok mnogi recenzenti pišu o stilu i pitkosti autora, o zanimljivoj dogodovštini glavnog lika na njegovom putovanju, koja mu se dogodi na samom početku godišnjeg odmora, u trenutku kad on bježi od svog posla, života i samog sebe, da bi negdje “napunio baterije”, o pitkosti dijaloga koji junak priče vodi s vlasnikom i konobaricom zagonetnog Kafića, ono što mene fascinira, je lakoća s kojom je autor suštinu života sažeo u tri ključna pitanja.

Tri ključna pitanja koja si rijetki postave, a još rjeđi su spremni dati odgovore na njih. Svega nekolicina ljudi će se nakon suočavanja s njima, zaista i potruditi da živi svoj život onako kako želi.

Zašto ste ovdje?

Bojite li se smrti?

Jeste li ispunjeni?

Kroz priču, iznesene su nam mnoge metafore, o struji života i kako se borimo protiv nje, o tome koliko radimo da bismo kupili stvari koje nam ne trebaju i koje rijetko koristimo, kako bi nas možda na tren usrećile, a onda kasnije moramo raditi duplo kako bismo platili račune za tu hrpu stvari koja nam nije ni trebala, pa postajemo još jadniji. Ganjajući ideju da ćemo jednom, kad dođemo u mirovinu živjeti život kakav zaista želimo i raditi stvari koje nas zaista usrećuju.

A u pozadini našeg uma, tamo negdje u slojevima podsvijesti stoji vječni strah da sa svakom godinom koja prođe, gubimo dragocjeno vrijeme za istinsko življenje i da na kraju nećemo stići proživjeti to što smo oduvijek sanjali, jer smrt nas vreba, juri prema nama kao brzi vlak.

Oni koji žive svoju Životnu Svrhu, svoju strast, oni se ne boje smrti, jer u svakom trenutku pronalaze radost. Ostvaruju nemoguće, grade poslove koji su za njih smisao više nego posao i koji ih u svakom trenutku usrećuju. Ti ljudi nemaju osjećaj da gube vrijeme, jer je vrijeme njihov saveznik. Oni su ispunjeni.

A ja sam se dok sam čitala, neizbježno pitala Zašto sam tu? Što je moja Životna Svrha? Što je moj Životni Smisao? Bojim li se smrti? Jesam li ispunjena? Pustila sam da ta pitanja struje mojim umom, a onda sjela i sama sebi napisala odgovore. 

Shvatila sam koliko se dajem i koliko nekad popuštam pod nadolazećim valovima života, pa sam onda preslaba uhvatiti valove koji odlaze i koji su moje prilike. Stalno dostupna svima, odlučila sam konačno naučiti reći NE. I prestati dnevno trošiti sate da bih bila prisutna kako nekog ne bih uvrijedila jer je morao čekati moj odgovor. To vrijeme, sjedenja i davanja sebe, dosadnim ljudima kojima nikada dosta tuđeg vremena i pažnje, posvetit ću sebi, čitanju, pisanju i gradnji svojih snova.

Kako se ne bih bojala smrti i kako bih mogla reći da sam ispunjena.

A vi? Što ćete vi učiniti? Gdje ćete vi početi? Zašto ste ovdje, bojite li se smrti i jeste li ispunjeni? 

Ako tražite odgovore na ova pitanja, ako želite mijenjati svoj život, ako ste na svojoj životnoj prekretnici, ako vam je potrebno da vidite da niste jedini koji osjećaju da postoji nešto više i bolje od života, onda je ovo svakako knjiga za vas.

Knjiga u kojoj ćete naučiti mnogo o sebi.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari