Želiš da ideš? Nisam ti više dovoljna? Idi. Ne tražim da ostaneš. Idi. Traži gdje će ti srce biti mirno, a duša na mjestu. Ja više nisam tvoja sreća. Nisam tvoj mir. Vjetrovi pušu s nekih drugih strana. Zovu te sebi. Moraš da ideš. Idi onda. Ne pitam kuda ni zašto. To da želiš ići od mene je sve što trebam čuti. Idi. Traži svoj mir i svoju sreću.

Ali ne zatvaraj potpuno vrata, molim te. Ne križaj me kao da nisam ni postojala. Stani. Pogledaj me u oči. Vatra je nekad plamtila u našim pogledima. U tvom oku se ugasila, ni iskre više nema, ali to ne znači da možeš popljuvati i ovu koja još uvijek plamti u meni. Idi , ali ne ruši sve mostove.

Ostavi bar osmjeh za slučajni susret na ulici. Ostavi bar lijepu pomisao na mene. Ostavi je neka živi. Ne možeš otići kao da nisam ni postojala. Ostavi bar nešto. Ne ruši sve mostove. To boli. Dala sam ti komad duše, dio sebe. Onaj skriveni dio koji niko ne zna. Bili smo jedno, jedna misao jedna duša. Pravili smo zajedničke staze. One će zarasti sad. Nećemo koračati njima, znam, ali to ne znači da ih pelin treba prekriti.

Naša ljubav je završila, ali nemoj da ostane gorak okus poslije nje. Ne pljuj na sve ono što smo bili. Ne pljuj na sve ono što smo htjeli. Htjeli, a nećemo jer ti više ne želiš. I ja te ne krivim. Vjeruj mi da te ne krivim. Samo ostani ona osoba u koju sam se zaljubila. Ostani čovjek. Nemoj učiniti da se kajem što sam te voljela. Ostani dostojan moje ljubavi. Ne križaj me u potpunosti. Ne gledaj me ružno.

Zastani na ulici, klimni glavom u znak pozdrava, blago se nasmiješi. I ne pričaj ružno o meni. Ne pričaj ružno o nama.

Toliko sam zaslužila. Toliko smo zaslužili. Ne ruši mostove jer smo ih teškom mukom gradili. Kamen po kamen smo klesali, redali i u svakom ostavili djelić sebe. Zar da to srušiš kao da je nebitno? Nemoj. To smo mi. Ne postojimo više skupa, ali postojimo odvojeno, pa pusti nas onda da živimo onakvi kakvi smo bili skupa. Ne okreći glavu, molim te. Mi to ne zaslužujemo. Ja to ne zaslužujem. Stani, nasmiješi se, mahni rukom.

Pokaži da si ostao isti, da nisam griješila što sam te voljela. Poželi mi sreću. Onako iz duše jer mi je potrebna. I kada je vidiš na mom licu, nemoj da te boli. Nemoj da te vrijeđa sjaj u mom oku. Neka ti bude drago zbog njega.

Neka ti bude drago što opet s nekim koračam novim stazama i gradim mostove. Ali nemoj poželjeti da se vratiš. Idi i ne vraćaj se više nikada. Naši putevi se razdvajaju i nikad se više neće spojiti. Ja to neću dopustiti. Ovu ljubav ću ugušiti, ostat će samo sjećanje. Neka ostane lijepo. Idi, budi sretan. Ali nemoj poželjeti da se vratiš jer nemaš gdje. Naše snove smo odsanjali, ne možemo ih dva puta sanjati. Idi, kad tako želiš, ali više se ne vraćaj, jer ja neću biti tu gdje me ostavljaš.

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari