Mirisalo je rano ljeto u zraku i uzbuđenje što ću je vidjeti. Još svega nekoliko dana. Ona i ja. Opet spojenih usana i možda njen ostanak – zauvijek. Mirisale su naše želje, nade i svaki onaj najsitniji detalj iščekivanja.

Trebala je doći, ali nikada nije.

Možda je i bila od tad u mome gradu. Možda je šetala ulicama kojima svakodnevno prolazim, pila kavu u malom pubu, u kom smo sjedili kad sam prvi put shvatio da je volim. Možda se opet onako igrala kosom i grizla usne. Možda su je proždirali pogledom kao što su muškarci uvijek radili dok bi prolazila, a ona mislila da gledaju neku drugu, tako nesvjesna svog seksipila.

Možda me i proklela u sebi, sjetivši se kiše i poljubaca na vjetru i obećanja o budućnosti u dvoje. A možda me već i zaboravila. Onako prgava i ponosna možda je svima zabranila da me spominju i da me se itko sjeti. Možda je iz prkosa već prihvatila nekog, samo da pokaže kako joj nisam značio ništa.

Baš kao što ja pokazujem svima, dok u sebi umirem od nedostajanja.

Sve što sam mogao, napravio sam krivo.

Svaka riječ i gesta i potez. Sve je ispalo još gore nego sam u svojoj maloumnoj glavi mislio da će biti. Trebalo ju je samo udaljiti na kratko. Trebalo je samo zaustaviti oluju. Trebalo je samo…

I trebao sam znati da moje “samo” njoj neće izgledati tako i da će ona spaliti sve mostove koji su ostali iza nas. I spalila ih je. Pobrinula se da ne ostane ništa. Pobrinula se pokazati da ne postoji način na koji joj se itko može približiti kad ona odluči da je kraj.

Nisam nam ja presudio iako sam prvi izvjesio bijelu zastavu. Ona je. I kad bi mi se ispunila ta luda želja da je opet negdje sretnem, vjerojatno bi me prepale njene oči. Očekivao bih u njima istu strast i želju. Isti onaj mamac na koji bih se upecao svaki put kad bi me pogledala preko stola i bez izgovorene riječi rekla da me želi.

Prepala bi me činjenica da više u njima ne stanujem. I hladnoća kojom bi me pogledala bez da uzmakne, jer ona se ničeg ne boji. Ne više. Preživjela je sve svoje najveće strahove. A ja ne bih mogao podnijeti činjenicu da sam umro u tim očima.

I pomisao da me njene ruke neće dotaknuti, da te slatke usne više nemam pravo poljubiti. I da to tijelo, tu strast, tu potrebu više nikada neću gasiti svojim tijelom.

Odbijam misliti o tome, ali noću ona se kao fina sjenka uvuče neprimjetno u svaku poru moga uma. Tijelo poludi jer mu bude kao da je tu. Skoro da je osjetim uz sebe, kao da čujem smijeh, kao da osjećam parfem, pa poludim. Utažim glad u nekoj drugoj, samo da bih se razočarao što nijedna nije ona.

Samo da bih ustanovio kako sam slabić i kukavica i kako nikada više neću osjetiti takvo ispunjenje. I kako nijedna ne može dati olakšanje ni umu ni tijelu, kao ona.

Istinsko predavanje. Nikada više.

Vrijeme je da opet podignem tu svoju fasadu. Da se sakrijem iza svog ega i izađem u svijet, hladan i beživotan. Vrijeme je da zavedem bilo koju i bilo kojoj obećam zvijezde.

Vrijeme je da budem sve što nisam. Jer drugačije ne znam živjeti bez nje.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari