Godine se provlače kao zmajevi od papira, tiho i nečujno kroz kamene prste zaborava. Zidovi se miluju sa sjenkama i postaju jedno. Dobri i loši se tope pod varljivo – sjajnim reflektorima budućnosti. Iznad njih lebdi pečat vremena. Ali nikada, nikada ne ostaju zaboravljeni.

Zašto sumnjaš u mene? Pogledaj me, pravo u oči. Ne troši vrijeme uzalud. Ako si zaboravio – u njima nećeš naći ama baš ništa. Odavno me nema. Dok su suze kapale niz moje lice, a srce kao od porcelana se slamalo pod težinom tvojih koraka, posljednji put rekoh zbogom sebi. Grijeh crta kaznu po borama krivih i ostavlja ih da žive u izgnanstvu svojih krikova.

Patiš li, i sad se pitam, nakon godina koje se ispriječiše između nas? Ni približno kao što sam ja patila. Nestaješ, beskrajno i tiho? Tjeram te na zlo? Nisi ni prvi, ni poslednji kome je osveta zarila kandže u vene. Zar ne znaš da te lažem svaki put kad kažem da mi ide savršeno? Naslađujem se strahom iz tvojih očiju, nema ničega lošeg u tome. Učila sam od najboljih, zaboravljaš.

Ali život je tako jednostavan” – prozuja nešto u dubini mene. “Tišina! Stidi se! Sve što osjetiš misliš da je dobro! Samo zato što si željna osjećaja! Jako je malo dobrog ostalo. I dobri postaju loši, izjednačavajući se sa istima u pokušaju spasa stvorenog. Misli ti pišu na licu. Patetični pokušaj pokazivanja petlje. Nema on pojma šta je patnja. Ali u jednom trenu sve će postati jasno. Kao majčine suze vješto sakrivene ispod Pandorine kutije.”, svađala sam se sa samom sobom.

Priznajem sve. Izlažem cijeli svoj život u nekoliko rečenica i shvatam da ništa nisam postigla. Cijelo moje postojanje je uzalud. Dok jedini sudija sa ljubavlju sluša moje crnilo i u svoju knjigu bilježi svaku riječ, kao meni u inat. Taj jedan tren ispaštam za svaku ružnu misao i nebo se trese nada mnom. Kao da se ukus krvi tad ureže u moje nosnice, a zatim izgubim svijest. Samo poremećen razum može da razumije i obične i one druge umove, samo on osjeća i shvata – jer je preživio čovjekov najveći strah – strah gori od smrti – strah da ne poludi. On razumije da je čitav svijet samo loša astralna projekcija. I da je sam.

I evo me, u bunilu.

Trgoh se na škriputave zvuke klavira i zahrđale jecaje violine koji su parali vazduh. Nozdrve mi ispuni blagi miris vanilije i cimeta, kao loša zamka. Svjetla se gase. Nalazim se u malenoj prostoriji. Četiri oronula i vlažna zida su me gušila. Miris buđi mi se uvukao pod kožu. Na sjevernom zidu, lijevo od početaka, visila je, krivo zakucana, izbledjela i stara fotografija. Gledam je u oči, ali ne vidim ko ili šta je na njoj. Teškim korakom prilazim fotografiji ostavljajući nejasne tragove po klizavom i škriputavom podu. Sapletoh se o kutiju koja poče da ispušta grozne i neprijatne vapaje davno izgubljenih duša. Na tren zastajem. Iza su se dizale siluete od blata, a naprijed je gledalo u smrt. Ipak krenuh dalje. Monotonost pokreta nestade. Jagodica kažiprsta desne ruke mi je dodirnula obraz. Vidjela sam tup odraz, ograničen sa četiri borove grančice, kako je piljio u mene očiju punih ničega.

U slici je visio moj lik. Dok sam zurila u svoje smeđe oči, zjenice su se širile i izgubi se smisao svega. Tama jednostavno ispuni okvir i lik nestade. Neobjašnjiv bol mi prostruja kroz um, a u tijelo mi se zabi hiljadu i jedna bodljika, poput igala kada se prvi put sjedine s venama. Svaki ubod boli više od prethodnog. Trpim. Jenjavam. Sve se pretvara u agoniju i besmislenost. Takt se prekida na pola, kutija se zatvara i spokoj mi dodirnu izmučeno tijelo. Vezana sam klečala, moleći za oproštaj. Jer tako voljeti je grijeh. Porota bez lica navija za bol. Grozne vapaje zidnih sjenki sasječe tup udarac čekića o sto, jedinog Sudije. Sve zastade na tren, moleći za udisaj. Vrijeme kao da se zaustavilo. A onda se kazaljka pomjeri i prođe i taj sekund. I sve nestade kao rukom odneseno. Deset zapovjesti mi je odzvanjalo u glavi, kao nikada prije.

Moje sveto, u trenu mi posta kazna. Strah me od tada prati svuda, gdje god moje misli odlutale. 

Iskoristila sam svoju šansu. Ispravila sam samo jedan tren u životu, samo jedan grijeh ostavljajući te na životnoj stazi iza sebe.

Uvijek je teško. Uvijek je ispočetka. Uvijek je isto. Već postaje loš de javu. Drugo vrijeme, drugi ljudi – ista priča ide u krug. Hoćeš još jednu rundu! Pa da ponovo umrem dok strahovi u meni bujali kao rijeke poslije obilne kiše? Rođena sam. Ponovo. Ne želim više umirati prije smrti. Pikova dama je već izvučena iz špila. Na redu su šestice. Ja napamet znam scenario u kome ti igraš glavnu ulogu. Scenario kojim se igram zabavljajući se stalno iznova tvojim ponovljenim greškama. Scenario tvog života.

Jer kao što rekoh. Na svijetu postojimo samo mi. I iznova se rađamo i umiremo. Sve ostalo je imaginarno, astralna projekcija. Loša zamisao presvijetlih.

“Ne!!!” – zavapi ponovo iz dubine mene. “Svijet je jedna jako čudna i nepredvidiva pojava, zato moramo razmisliti o svakom potezu koji ćemo povući. Kao u šahu: Ili ćemo mi pobjediti ili će nas svijet srušiti. Mi smo figure, krećemo se bijelim ili crnim poljima. Kralj smo mi, kraljica osobe koje volimo i koje su uvijek uz nas. Lovac je nešto čemu težimo, konj je misao koja nas pokreće, a top nas probija.”

Kad malo bolje razmislim, život je igra, zar ne? Samo moramo naći pravu ulogu, a do tada… Moramo igrati i probijati se dalje, biti jači od svega. Vrijeme je život, a mi vodimo igru.

Tako je prošao još jedan tren u kojem kao car zaposjedaš sve što je moje.

Pipi

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: ” I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno.” Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često “nafura” kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

Komentari