Zagrizla sam žilete i spustila ih niz grlo do pluća. Do srca. Do srži sebe.

Pokušala sam da se uklopim u neki drugačji svijet, pokušala sam da se prilagodim ljudima iz berbe kad je grožđe bilo natrulo i crvavo. Pokušala sam, ali ne vrijedi. Prosto nisam od te sorte. Raskrvarila sam zube, i usne, i pojavile su se neke sijede vlasi u kosi, i koža mi je postala poput ispucale suve zemlje.

Raskrvarila sam dušu i polomila nokte, i izgrebala sve svoje zidove u očajnom pokušaju da se natjeram da budem dio svijeta u kom sam znala da nikad neću pripadati. Pijem neko uskislo vino ponekad i zubi mi trnu od želje da vrisnem, da ih zarijem u neko meso, da kidam i vrištim i udaram i da raskopam zemlju ispod tabana, da nebo razlomim pesnicom. Toliko nekog bijesa ima u meni ovih dana, toliko kiše i oluja sam progutala samo da ugasim ovu divljaštinu u sebi ali ne ide. Ne mogu.

Ne mogu protiv sebe. Ne mogu protiv onog što jesam. A sve sam osim zvijeri. Sve sam osim žene. Dijete sam ponekad. Čovjek sam. Ali žena nisam. Držala sam nož u ruci, oštricom okrenut ka dlanovima. Držala sam se za oštricu i pokidala dlanove samo da ga u srce ne zarijem, da ne rasporim grudi i pokidam sve unutra. Jer tako jedino možeš u ovom svijetu lima i vode. Jer ovde su rijetki pogledi, još rjeđi zagrljaji. Rijetki su ljudi.

Potonem nekad, umirim se u dubinama, zauzadam srce, ali bijes još ne mogu. I nije to samo bijes. To vatre se pale, gromovi divljaju, i plakala bih. O i te kako bih plakala. Jecala bih da potresem tlo, ali nema ni suza ni glasa. Led mi kola venama. Za grane se hvatam, za lišće se držim, vjetru se puštam, samo da ne potonem. Držim se za sunce i dišem. Dišem svakog dana samo da preživim u ovom ratu koji sam podigla. Jednom, vratiću se na svoje obale, i zagrliću sebe od prije.

Onu ranjivu srnu koja bi plakala danas. Jer prosto nisam mogla da prelomim da postanem samo jedna recka u hipnotisanoj gomili svijeta. I zato što znam da nisam za uštavljene mase, zato se ne mogu uklopiti. Zato što nisam ni rođena da se uklapam, niti da budem dio tuđeg svijeta. Rođena sam da stvorim svoj svijet, da budem ono što jesam pa makar bila i drugačija.

Zagrizla sam žilete i rasporila jezik da iz mene istoče riječi, da pustim da me oblije krv prepuna života, da u meni ne proključa pjesma. Nije mi bilo svejedno opaliti šamar nebu, i nije mi bilo svejedno svoj lik u ogledalu nazvati strancem, ali nikad ne mogu dozvoliti da mi srce slome, da me promjene. Da odustanem od sebe. Nikad više. Obećala sam onog dana kad sam stajala na mostu zaleđenih suza i umrlog vriska na usnama.

Obećala sam da nikad više neću odustati od sebe. Da nikad više neću posustati zbog onih koji me ne prepoznaju.

Selma Šljuka

 

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari

One thought on “Ne možeš savladati neukrotivo”

Comments are closed.