Pada noć, puna strepnje,

nema te tu kraj mene

A trebam te, kao pjesnik svoju bol…

U tvojoj rodnoj Korčuli, bio je moj prvi nastup na nekom međunarodnom, glazbenom festivalu. Bila sam curetak, s puno uzbuđenja i ljubavi prema glazbi, ponosna što sudjelujem s pjesmom koju sam sama napisala. Sad već te daleke 2008 godine, glazba je bila nešto za što sam živjela i nešto što me ispunjavalo. Odrasla sam uz tvoje balade, voljela mekoću tvog glasa i taj baršun koji mu je davao hrapavost na trenutke. Bio si i ostao jedan od onih pjevača za koje sam željela napisati pjesmu. San svakog skladatelja.

Dao si mnogo mladim glazbenicima. U vremenu “drndalica” i “vrti žaruljica”, glupih rima, nabrijanih i nemaštovitih melodija i puno previše onih, koji zavijaju kad uzmu mikrofon u ruke i pomoliš se da što prije siđu s bine, bio si onaj koji je naglašavao važnost školovanja zaista talentiranih pjevača i muzičara, uvijek dajući priliku mladima i bodreći ih.

U vremenu kad je sve postalo instant i izgubilo dušu, uvijek smo mogli ugasiti radio i pustiti neki od tvojih albuma. A sad kad gledam iako si ih snimio preko 20, imam osjećaj da ih je premalo. Pitam se koliki bi hitovi još nastali da te bolest nije odvela među zvijezde, da tamo Njemu tako divno pjevaš?

Neka se drugi raduju,

neka me noćas ne oplakuju,

visoko među zvijezdama, 

da nađem mir, da nađem sna

gdje ljubav moja počiva…

11, March, 2017, Zagreb – Concert of Oliver Dragojevic held in Zagreb “Oliverovih 70”. Oliver Dragojevic. Photo: Z. Milutinovic/ATAImages.

Jučer te ispratila nacija, danas se s tobom oprašta tvoja obitelj i najbliži u tvojoj maloj Vela Luci, a mi kojima si jedan od razloga zbog kojih smo krenuli glazbenim vodama, mi ćemo se opraštati kroz pjesme koje ćemo skladati, balade koje možda neće nikada zaživjeti, jer s tobom je otišao bojim se, zadnji tračak te glazbene ljepote i čarolije izvedbe. I nespretne izvedbe tvojih pjesama, u želji da bar ponekad pogodimo taj senzibilitet s kojim si interpretirao sve svoje pjesme.

I rado ćemo na svakoj fešti pjevati tvoje hitove, sa svakim se stihom sjećajući nekog trenutka u životu koji nam je bio važan. To si nam dao, uspomene kroz glazbu. Nijedan važan događaj u mojoj obitelji nije nikada prošao bez tvojih pjesama. “Moj lipi anđele” mnogi su mi tepali na uho dok sam bila klinka, a na tvoju bih “Nadalinu” uvijek plesala.

Koliko još glazbenika može reći da nam je to dalo? Bojim se njih jako, jako malo.

Nisam te poznavala osim kroz tvoju glazbu i interpretaciju. Imah čast pa te sretoh nekoliko puta na nekim većim glazbenim događajima, samo da spoznah da si bio jako opušten i duhovit lik. Ne mogu o tebi pričati kao o osobi, jer bi to bilo laganje i prenemaganje, mogu samo reći da je tvoj odlazak, veliki gubitak ne samo za hrvatsku glazbu, već za kulturu ovih prostora.

Tvoj rad obilježio je jednu eru. Bojim se da se takve veličine neće ponavljati sve do trenutka dok ponovno ne počnemo cijeniti kvalitetu, dok nam ne dosadi sve što je brzo i što se “lako proda”, dok opet u sebi ne pronađemo neke trajne vrijednosti. Ako je to u ovom ludom svijetu, više uopće moguće?

Dolazim, da se poklonim,

ispred lica tvog i tvoje kriposti

Vraćam se, da te zamolim, 

da blagosloviš mi pute za kraj

jer pobjede i porazi, 

bez tebe na isto svode se…

Kada te jednom budu opisivali u udžbenicima, spominjali u povijesnim knjigama kao osobu koja je ne samo glazbom, već i svojim neumornim humanitarnim radom, doprinijela ovom narodu, voljela bih da te spomenu kao čovjeka koji se nije bojao pjesama s teškim i bolnim stihovima, kao što se danas boje mnogi muzičari. Voljela bih i da moji klinci jednog dana zavole popularnu glazbu koja je zaista živjela u eri Olivera. Voljela bih da znaju da su postojali izvođači poput tebe i autori poput Runjića, koji su zaista stvarali umjetnost.

I voljela bih da se našoj glazbi dogode opet takvi talenti, ali bojim se da neće. Izvrsnost s toliko šarma a opet toliko skromnosti, kakvom si ti zračio, smatram da je neponovljiva.

Rijetki su oni što mogu zaista, ostaviti Trag u beskraju.

Marija Klasiček


In Memoriam

Oliver Dragojević 7.12.1947 – 29. 07.2018.

Velikan hrvatske popularne glazbe, umro je u nedjelju u splitskoj bolnici u dobi od 70 godina nakon što je izgubio bitku s teškom bolešću.

Iza Dragojevića su ostala 23 studijska albuma, brojne kompilacije, nagrade struke i publike, te koncerti u najpoznatijim svjetskim dvoranama kao što su njujorški Carnegie Hall, londonski Royal Albert Hall, pariška Olympia, Opera House u Sydneyju.

Podrijetlom je iz Vele Luke na otoku Korčuli, (rođen 7. prosinca 1947.) gdje je proveo djetinjstvo, u Splitu je pohađao glazbenu školu. Karijeru je počeo daleke 1963. godine kao pjevač i klavijaturist splitske grupe Batali, no prvi uspjeh doživio je na Splitskom festivalu 1974. kada je osvojio prvu nagradu publike skladbom Ča će mi Copacabana.

Iza sebe je ostavio niz hitova kao što su Skalinada, Malinkonija, Oprosti mi, pape, Vjeruj u ljubav, Piva klapa ispo’ volta, Nadalina (duet s Borisom Dvornikom), Karoca, Trag u beskraju, Cesarica, itd., koji su danas evergreeni hrvatske zabavne glazbe.


 

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari