Često zaboravljamo da ljudi nisu igračke. Nismo igračke u tuđim životima, niti su drugi igračke u našim rukama. Ipak, često svi postajemo nečije igračke. U obliku krpenih lutki – marioneta ili plišanih medvjedića.

Ponekad nas tako pojedinci uzmu u ruke, zagrle kao najveće bogatstvo koje su godinama čekali, kako bi uživali u igranju s nama. Godinama čekaju da pronađu tu svoju igračku, onu koja odgovara njihovom vremenu, karakteru, njihovim snovima. Mislimo kako će nas tada čuvati kao kap vode na dlanu, paziti da nas prilikom igranja ne potrgaju na komadiće, da nam ne poremete naš ružičasti način života. E da, ali tek tad, oni pokažu svoje pravo lice. Tek tad, u okrilju noći bljesne onaj jezivi, zločesti osmijeh, prije nego te uzmu u ruke i strgaju..

Pašu njima plišani medvjedići, oni mekani i topli, puni nježnosti i snova. Još više im pašu lijepe marionete. One tužnih ali sjetnih pogleda na svijet, otvorena srca, prekrivene strahom. Prepuštamo im se u nadi da će nam otkloniti strah, da ćemo uz njih uspjeti ispoljiti sebe i strgati sve konce života prošlosti sa nas. Ne slutimo, oni su ti koji će uvijek na neki način nastojati držati naše konce, vrtiti nas u rukama, istovremeno diviti nam se i uništavati nas.

Zašto, pitaš se? Zašto bi itko uništavao nešto lijepo, nešto od srca poklonjeno? Zašto si onda i ti jednom neke svoje ljude jednakim žarom uzela u ruke, da bih ih mahom kasnije odbacila? Možda se nisi toliko poigravala, kao pojedinci s tobom, ali si ih odbacila kao da su bili nebitni, nepostojeći?

To je nešto u nama, teško objašnjivo. Težina koju osjećamo kada nam netko daje uvid u sebe, kada nam netko pruža svoje konce da njima baratamo kako želimo. I prokletstvo i dar, istovremeno. Previše puta si bila marioneta i dopustila ljudima kojima si poklonila srce da te vuku na dno, da ti trgaju konce i mijenjaju njihov smjer. Upravljali su, kako tvojim rukama i nogama, tako i tvojim srcem i umom. Natjerali te da se sakriješ u skučeni prostor duše, ondje gdje prebiva bol i svakodnevni strah od odbacivanja. Ondje, shvatila si da si imala i izgubila moć.

Dopustila si da u njihovim očima postaneš ili plišani medvjedić ili njihova nova marioneta. Plišani medvjedići se ipak čuvaju bolje, znaš to i sama. Oni se uzmu po potrebi, sjeti ili tuzi, kako bi se zaboravili ružni dani, kako bi osjetili toplinu i bliskost, kako bi lakše usnuli. Ali, marionete, marionete vole oni koji ti ne žele dobro. To su oni koji su odveć povrijeđeni i iskvareni. Znaš, njima neizmjerno zadovoljstvo pruža činjenica da su u tvome srcu pustili korijenje. Znaš, oni cvijetaju kada ti patiš. Oni uživaju u činjenici da radi njih ne vidiš vlastite konce, ne vidiš tu sponu koju oni drže u svojim rukama, samo kako bi ti radila  isključivo ono što oni žele.

Dugo ti treba da progledaš, da otvoriš širom te uplašene oči. I previše, rekla bih. Da se osvrneš u toj kući lutaka, shvatiš koliko si sama sebi suvišna. Boli i razara iznutra taj osjećaj izdaje, kada shvatiš da si uzde prepustila onima koji te istinski ne vole. Tada, odbacuješ sve one detalje, poklone, riječi i haljine koje su ti poklanjali, kidajući dijelove tebe. Tada, skupljaš snagu da im pokažeš koliko je jadna ta njihova kuća lutaka. Pokazuješ zube, pokazuješ da više nisi ničija marioneta, bez obzira što si izgubila sve konce i sve poveznice sa sobom kakva si bila, te sa njima kakvi su u lijepim momentima bili.

I neka ide k vragu sve, jer ti nisi i ne možeš ostati marioneta. Odlaziš, ostavljaš im konce u rukama, kao poklon za bitku koju su dobili. Ali, ne shvaćaju oni da nisu dobili rat. Možda su povremeno držali konce u svojim rukama, ali ne znaju da se svaka lutka može popraviti u pravim rukama. Potrebna je samo dobra, čvrsta igla i bijeli, čisti konac ljubavi i dobrote. U tuđim, dobrim rukama, postati ćeš ona nova, najljepša lutka. Naučiti ćeš dopustiti drugima da ti svojom dobrotom zakrpaju rupe na duši i srcu. Shvatiti ćeš, s krpenim lutkama se igraju ili djeca ili kukavice. Lutke i medvjedići  će uvijek  u njima mamiti uzdahe i radosti, jer oni ne znaju s pravima živjeti i voljeti.

I ne, nemoj biti ničija posljednja stanica za utjehu, niti marioneta. Također, ljude koji ti dolaze pod ruku, nauči čuvati kao kap vode na dlanu, ne trgajući im stranice života, ne pretvarajući ih u tužne lutke iza kulisa, kada se svjetla pozornice utrnu.

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari