Prošlo je nešto manje od godine dana otkako sam počela pratiti jedinu tursku seriju koju sam ikada gledala i isto toliko vremena otkada sam odlučila ostati u Zadru. Nakon što sam izgubila posao koji me trebao čekati imala sam mogućnost da se svejedno vratim u Zagreb i pronađem drugi posao. Nisam to napravila.

Svjesno sam odlučila ostati, jednako kao što sam donijela odluku o tome da mjesec dana radim paralelno tri posla. Znala sam da će mi biti previše, ali prevladala je potreba za novcem. Sav kaos u kojem sam se našla kasnije i iscrpljenost koja je uslijedila bila je posljedica te odluke za koju sam odgovorna bila sama.

Velika većina stvari koje nam se događaju u životu posljedica su naših odluka. Na neke stvari koje nam se događaju ne možemo utjecati, no češće nego što smo toga svjesni stuaciju u kojoj smo se našli odabrali smo baš mi sami.

Ponekad nismo svjesni da biramo – perspektivu koju ćemo zauzeti u datoj situaciji, put kojim ćemo krenuti, osobe s kojima dijelimo život. Čak i kad puštamo da se stvari odvijaju same od sebe i naizgled ne utječemo na njih, i to je stav koji biramo.

Spoznaja o tome da naše odluke, one manje i više bitne, uvelike kroje život koji živimo pa tako i kako se osjećamo, stavlja određeni pritisak na nas jer nas čini odgovornima za život koji živimo. Istovremeno, ostavlja nam ogroman prostor slobode i čini da, prije negoli donesemo neku odluku hladne glave, kada je to moguće, o njoj promislimo i odaberemo ono što želimo.

Odluka je kupiti časopis za plažu od 15 kuna, kao što je i odluka razmišljati o tome da si za tih 15 kuna morao raditi 40 minuta posla koji ti nije nimalo drag. Odluka je provesti slobodan dan pod pritiskom da ga moraš iskoristiti na najbolji mogući nači i napraviti sto stvari umjesto da se pustiš sve kako je i jednostavno dobiješ od tog dana što zapravo možeš. Odluka je ostati u vezi s nekim tko te ne čini sretnim, kao i ostaviti sve što poznaješ u potrazi za nečim što će više odgovarati tvojim potrebama i željama.

Odlučujemo o onome što ćemo misliti, stavu koji ćemo zauzeti, onome što ćemo reći i onome što ćemo napraviti.

Ponekad se čini da smo donijeli pravu odluku, ponekad se čini da smo pogriješili u prosudbi. I onda se javlja ona gotova neizbježna, ali vrlo toksična misao – trebala sam. „Trebala si“ često kažu i drugi, kao da nisu svjesni da je taj vlak odavno prošao. Ako smo donijeli neku „krivu“ odluku, najviše što u tom trenutku možemo napraviti je pokušati izvući iz nje lekciju kako je u daljnim odlukama, koje mogu utjecati na naš život, više ne ponavljamo. Jer, lekcije će se ponavljati sve dok ih ne naučimo, radilo se o odabiru partnera ili količini posla koju preuzimamo na sebe. Upravo bi nas tome iskustvo življenoga života trebalo naučiti, da mudrije i prema svojim potrebama odabiremo sve sljedeće odluke. No „krive“ odluke u datom se trenutku možda nisu činile takvima, možda su bile jedine koje smo smatrali ili osjećali da možemo donijeti. Možda su u tom trenutku bile „prave“.

Na papiru možemo isplanirati život kakav bismo htjeli živjeti i sve ključne odluke koje moramo donijeti da bismo došli do ostvarenja tog plana. No stvar je takva da se sa godinama, sa iskustvom i okvirima koje smo stekli, mijenjaju i naše želje, potrebe i htijenja. Putanja tog davno isplaniranog puta dobiva nove, neplanirane smjernice koje se zovu ljudski faktor. One iziskuju i dodatne odluke.

Promjena plana i prioriteta kod nekih ljudi može izazvati anksioznost i osjećaj izgubljenosti, dok se neki lakše prepuštaju promjenama koje se događaju u njima samima i izvana. Možda se može činiti kao klišejna izjava, no život zbilja jest nepredvidiv. Može pred nas donijeti stvari koje nismo mislili da trebamo ili želimo, a čine nas sretnima više nego one koje smo sebi zacrtali. Ljudi smo i kao što se s godinama mijenja naše tijelo, mijenjamo se i mi iznutra. U neke smo stvari sigurni više nego u neke druge, no može li itko sa sigurnošču odrediti one stavke svoje osobe koje se baš nikad neće promijeniti?

Zbog toga što ne možemo znati u kojem će nas smjeru život odvesti, kako ćemo za nekoliko godina razmišljati, teško je predvidjeti hoće li odluke koje ćemo donijeti danas biti „prave“ odluke za nas sutra. Zato mi se, kao jedina smjernica na koju se možemo osloniti prilikom donošenja odluka može činiti trenutak u kojem odluku donosimo. Osjećam li da je sad pravi trenutak da rodim dijete? Je li pokretanje vlastitog posla ono što mi sad treba više od ičega? Trebam li danas otići na plažu iako sam umorna preko granica?

Nisu sve odluke koje donosimo jednake težine i prije nego se počnemo opterećivati posljedicama donošenja neke od njih treba izvagati koliko nam je ona, kao i njene posljedice bitna. Procijeniti, prema iskustvu koje imamo, a za to je potrebna hladna glava, kako bi i koliko ta odluka mogla utjecati na naš dan, godinu ili cijeli život. „ Pick your batles“ ili birajte svoje bitke vrlo je mudra izjava. One koje vodite sami sa sobom ili sa drugima.

Život ima ograničeni rok trajanja i za razliku od proizvoda koje kupujemo, ne znamo koliko je on dug. Stoga sa vremenom i energijom koje imamo treba raspolagati maksimalno mudro. Odluke za koje smatramo da su nam važne donijeti na miru, hladne glave, a s onim manje bitnima ne odugovlačiti bespotrebno. Jer i to je odluka, znati procijeniti kada nešto jednostavno pustiti.

Tako sam i ja, kraj na početku spomenute serije odabrala ne pogledati. Htjela sam vidjeti kako priča završava, no nisam htjela proživljavati patnju likova uz koje sam se bila vezala u trenutku života u kojem sam i sama dosta patila. Iako sam kraj nestrpljivo čekala, u tom sam trenutku odlučila da mi je dosta patnje i da su mi potrebni novi počeci i nove, za mene konstruktivnije odluke koje će mi donijeti više mira i topline, a manje tuge i težine. Pustila sam ono što mi pritišće prsa i prepustila se onome što mi daje perspektivu i stavlja osmijeh na lice. Ta odluka nije bila laka, ali je bila potrebna i ponešto simbolična, odlična vježba za sve buduće situacije koje će iziskivati odluke koje u konačnici kroje život koji živim.

Ta spoznaja, koliko god bila zastrašujuća, istovremeno je i ona koja najviše oslobađa.

Izabela Laura

Foto: Isabella Bajlo

 

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari