Koliko su ti puta rekli da siđeš s oblaka? Meni puno, ali još nisam.

Inače, jedinica sam – ah, razmažena, sva pažnja je na tebi, starcima si miljenica, imaš sve što poželiš, blago tebi and on and on. Naslušala sam se raznih zaključaka, epiteta i izraza koji su povezani uz vječne mitove za svakog jedinca ili jedinicu.

Rijetko sam čula nešto poput – ah, pa ti se sigurno znaš zabaviti i kad nisi u društvu, vjerojatno si društvena i više cijeniš prijateljstva jer su za tebe prijatelji poput braće ili sestara koje nikad nisi imala and on and on.
Okej, ovo je zvučalo kao „hvalite me usta moja“ pa da se ne preseravam.

Mogla bih sad skrenuti s teme i krenuti o predrasudama, o jedincima, o introvertima i ekstrovertima a završiti negdje na Thompsonu i Lijepoj našoj i fascinaciji kako se uvijek završi na tim temama, ne znam, valjda ljudi vole zaključivati svaku temu sa politikom i kukanjem na istu.

Anyways, već sam otišla tri reda predaleko.

Kako sam došla među oblake, to je bila tema.

Kad si jedinica, a starcima ti je dosadno ili su umorni, ne preostaje ti ništa drugo nego da se sama zabaviš. U mom djetinjstvu još nije bilo pametnih telefona, a bome ni kompjutera sa internetom pa nisam razvijala svoje moždane vijuge pucajući i masakrirajući druge virtualne igrače nego sam se morala zabaviti sama sa sobom.

Igrala sam Monopoly – ja i tri izmišljena igrača ( i ja bih svaki put pobijedila ).
Igrala sam Čovječe ne ljuti se – ja i tri izmišljena igrača ( i ja bih svaki put pobijedila).
Igrala sam karte – ja i ja (nije potrebno pogađati tko je pobijedio).

Bila sam jedna od one djece u vrtiću koja ne pizde jer im je netko uzeo igračku, uzela bih  novu i nastavila sa nekom sapunicom koju bih izmislila.

Monolozi, dijalozi – all by myself.

Onda sam naučila čitati i počela živjeti tisuću života – bila sam pjevačica, liječnica, tinejdžerica. Živjela sam posvuda, u čarobnim šumama, velikim gradovima, na morskim obalama. Knjige su bile te koje su mi davale inspiraciju, likovi su bili tu da kroz njih proživim zgode i nezgode, dobro i zlo. Počela sam vjerovati da ako netko može osmisliti cijeli nečiji život da je moguće isti taj život pretočiti u stvarnost.

Onda sam odrasla i naučila da to nije bitno, ili su me barem tako htjeli „isprati“.

Ideš u školu da nađeš posao. – silazi sa usta, kao mantra. Ne svima, ali većini „starijih“, onih koji su to „prošli“. Sad se pitam zašto se ne govori: Ideš u školu da naučiš učiti, ispitivati, kritizirati, promišljati i shvatiti život.

Kad smo bili djeca svi smo htjeli biti nešto, nešto veliko, nešto što je za nas predstavljalo ostvarenje snova – liječnik, vatrogasac, pjevačica, astronaut.

I svi su nas ohrabrivali, svi su nam se smijali – da, vjerojatno su se smijali i mislili u koju će nas državnu tvrtku prvu uvaliti čim završimo te puste škole. Da, sistem je možda smeće, možda ne valja i možda se još dugo neće promijeniti, ali to nije razlog za puko trčanje uz masu.

Ako ti dijete želi biti astronaut – podrži ga, daj mu primjer, kupi mu knjigu, budi mu podrška.
Jer, zašto ne?

Počela sam pisati pričice još kao malo dijete, odrastala sam uz Harry Pottera i mnoge likove koji su mi bili uzor – ne samo zato što su čarobni, već zato što se bore za ono što žele i zato što vjeruju jedni u druge.

Sad imam mogućnost pisati nešto drugo, nešto za što će mi sve reći da se ostavim jer je besmisleno, i neka se spustim na Zemlju. Tko zna gdje bih bila da ih slušam. Sreća pa do mojih oblaka ne dopiru te isprazne izjave ogorčenih ljudi. Sreća pa znam da nisam ja kriva, krivi su si sami.

Ti ćeš na kavi kukati jer ti je kiša sjebala auto, a ja ću biti sretna jer poslije kiše dolazi duga, a dugu je uvijek lijepo vidjeti.

Psovat ćeš kolonu na autoputu jer kasniš na posao koji ionako mrziš, a mogao si biti astronaut, ili nogometaš, ili pisac, ili glumac, ili liječnik, ili fotograf, ili fizičar.

Ali rekli su ti da je posao u uredu za tebe, za to si se školovao.
Rekli su ti da šutiš i ne buniš se, to je život, to tako mora biti.
Šteta.
Jer guess what?
Ne mora.

Ali što ja znam, ja živim u oblacima.

Sara Matijević

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem).
Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.

Komentari