Najdraža prijateljice,

molim te, prestani biti toliko jaka u borbi za njega. Prestani se boriti kao lavica, trpjeti što se ne smije, gubiti sebe da bi spasila vas.

Želim da budeš slaba u suzama i jaka u osmjesima.

Boli me tvoje padanje. Boli me što se ugasio tvoj žar i što stojim po strani, tako željna da te zagrlim, dok ti vlastito srce čupaš iz grudi samo da ga daš njemu. A on? Stoji i uzima i vraća se po još. Toliko ti je toga već uzeo, pitam se kad će biti dosta? Kad od tebe ne ostane ni sjećanje?

Ludice mala, to nije ljubav. Ljubav te ne slama i ne ubija polako iz dana u dan. Nemoj to nazivati ljubavlju i molim te nemoj ga opet braniti. Ne mogu više to da slušam.

Toliko si jaka u svojim porazima. Toliko jaka u vlastitom mučenju, toliko jaka u pravdanju njegovih postupaka… a ja se pitam, kada te kvragu taj tvoj zadnji put nasmijao? Kad te zadnji put poljubio?

Kad te zadnji put nije bolio?!

Ne sjećaš se zar ne?

Vidiš, ja se sjećam djevojke koja si bila prije njega. Sjećam se razigranih očiju i noći punih smijeha. Sjećam se sjedenja na podu i tvojih savjeta da svog njega, svog krvnika izbacim iz života. Bila si toliko jaka, toliko si me toga naučila.

Znaš li da nikada više nisam zaplakala zbog muškarca? Postala sam jaka u osmjesima, baš kako si htjela.

Kad smo to kvragu zamijenile uloge?

I kako očekuješ da mirno stojim i gledam kako se gasiš? S tobom umire duša moje duše dok te gledam kako kopniš. Umireš zbog nekog nedostojnog a ne vidiš nas koji bi ti svoj život dali.

Ne razumijem. Oprosti ne želim razumjeti.

Kakve su to “ljubavi” u kojima čovjek izgubi sebe? Kakvo je to stalno bježanje i vraćanje i začarani krug uvreda, suza i bunila u kom posegnete za ružnim riječima samo da bi nešto jedno drugom dokazali?

Vi se mala moja ne volite. Vi se mrzite. Toliko ste toksični jedno za drugo da se oko vas cijeli svemir urušio.

Zar zbilja to želiš njemu? Ako ga već toliko voliš? Zar zbilja on to želi tebi, ako te već toliko voli?

Prava ljubav zna pustiti. Ona nije sebična, ni destruktivna ni egoistična. Ona poželi najbolje onom koji odlazi jer na taj način jedino može sačuvati sebe.

A ti si malena čista ljubav i daj se molim te konačno zavoli. Daj si jednom budi na prvom mjestu, daj otresi malo tog bunila i živi!

Kao radost ne kao sjena!

Toliko ljepote stanuje u tvojim očima. Kada si im zadnji put dozvolila radost? Stalno su okupane suzama.

I trudim se čvrsto gledati u tebe, držati fokus na tvom licu bez da trepnem. Jer blijediš malena blijediš. Doslovno mi nestaješ pred očima.

Ponekad imam osjećaj da grlim zrak, jer kad te privijem u zagrljaj, sve manje te ima.

Zamisli da je situacija drugačija, da ja tako slomljena dolazim k tebi, ne bi li svemir okrenula od šoka, od užasa i polomila nešto?

Tako se osjećam. Bespomoćno. A to je najgori osjećaj na svijetu. I nema osobe, ni postupka, ni riječi, ni događaja koji me mogu dodirnuti, ma ni upola kao što dira tvoja tuga.

A on? On nije muškarac, jer da je, maknuo bi se odavno od tebe. Pronašao ta svoja muda negdje i odrezao. Prestao bi se kao pijavica hraniti tvojom ljubavi i tvojom energijom. Prestao bi biti jebeni Drakula što nikako da izvadi očnjake iz tvog vrata. kao da je spojen na tvoju životnu nit i samo vuče.

On je mila moja samo obični papak. Onaj koji te ne poštuje jer se ni sama ne poštuješ. A mi koji te volimo, stojimo sa strane i gledamo jer ne možemo i ne smijemo ništa. Samo jedna kriva riječ i ti ga braniš. Ti nas ostavljaš radi njega.

A meni tako nedostaje moje vrckavo malo čudo i smijeh u tri ujutro i tisuću i jedna paleta nas dvije u radosti. Svijet je bio naš.

Sjećaš se? Prije njega.
Sjećaš se kako izgleda sreća?
Ima okus čokolade, dobrog vina i izazova.

A samo to ti želim. I nekog da te iskreno voli.

Ali prije toga želim da se zavoliš sama. Da opet pronađeš zvijezde, jer i sama si umorna od oblaka u svojim očima.

Želim ti da budeš jaka. Za sebe jaka. Za sebe borac. Za sreću, za pravu ljubav, za život.

Jer ovo ludo mala, ovo nije življenje, ovo je lagano umiranje iz dana u dan.

A ti zaslužuješ mnogo više.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari