Past ćeš jednom jako nisko

A onda me pita o tebi.
“Nakon koliko si ga zaboravila?”

Pogrešan potez, želim vrisnuti, ali sve reakcije koje zadržavam, previše su lucidne za bilo koji svijet.

Na tren pomislim da bih mogla opsovati nebo, što po prvi puta nema neobičnosti po sebi.
Pa da, onako neprimjetno, skrenem na razgovor o vremenu konstatirajući kako dugo nije bilo ovako oblačno, hladno, vruće ili vedro.

Ne. Nebo večeras ne igra na mojoj strani.
Obično je, k vragu. Da kažem kako dugo nebo nije bilo ovako obično?

Prsti desne ruke grče se oko stolice, čini mi se kao da će probiti drvo, a zatim i vlastitu mi kožu. Lijevom rukom nervozno lupkam po rubu stola. Dvjestotinjak tihih udaraca unutar manje od dvije minute u kojima pokušavam doći do daha. Primjeti li da je prošla vječnost prije odgovora? Dvjesto trideset i sedam. Dvjesto trideset i osam. Dvjesto trideset i…

“Oprosti.” – kratko mi ulovi pogled, ne znam tko ga prvi makne, ali znam da idućeg trena ne vidim te oči pred svojima.

Ne vidim ni oči stranaca, ni oči prolaznika, nit prijatelja, ni obitelji, niti bih, da sam pred ogledalom, svoje vidjela.
“U redu je.” – moja vanjština laže. Utroba mi možda u tom djeliću vremena izgubi rat sa životom, pa me prošlost pobijedi iznutra. Tristo dvadeset pet. Tristo dvadeset šest. Tristo…
Lupkam, lupkam i lupkam.

Tuga očito ima više zvukova, ovaj tako dobro čujem, pa ga upijam i osjećam.

“Nakon koliko sam ga zaboravila?” – ponovim u pokušaju da glas ne pukne jer niti jedan izgovor za to ne bi bio dovoljno snažan.

Godinu i onih pola pokušam preračunati u dane. Koliko sam sada već iznad petsto?

Lupkam.

Četristo dvadeset i jedan. Četristo dvadeset i dva.

Duša će mi iskliznuti niz te prste. Vidim samo par tamnih očiju kako mi se smije u periodu kada sam živjela neke važnije mi snove. Tko nas je razdvojene probudio?

Petsto sedamdeset i šest. Petsto sedamdeset i sedam.
Lupkam.

Da te danas zaboravim, moj bi odgovor bio jasan.

“Nakon petsto sedamdeset i osam dana.”

Ali ja i dalje lupkam. Iskušavam do koje mjere ide tuga.
Lupkam.

Petsto sedamdeset devet ako je sutra.
Petsto osamdeset ako je dan iza toga.
Dvadeset i pet tisuća petsto pedeset.

Nema tog zaborava koji može protiv sjećanja na tebe.

Lupkam.

Jedna od priča iz nadolazeće knjige “Priče o nama”

Jelena Kastaneti

Ja sam Jelena Kastaneti, djevojka koja balansira između sporta i umjetnosti.
To činim u Zagrebu, spremna u bilo kojem trenutku zalutati na neki drugi kraj svijeta. Volim zelenilo, čokoladu i tratinčice. Volim život, smijeh i ljubav.
Zaljubljena sam u knjige i u snove koje kroz njih živim. Zaljubljena sam u ljude. I zaljubljena sam u čovjeka. Ne jednako kao u druge ljude, ne. U njega drugačije.

Komentari