Tako sam jedne ljetnje večeri, dok sam čistila prašinu sa starih knjiga slušajući Šobićev “Džemper za vinograd”, razmišljala o jezivosti življenja prosjekom.

Sve sam na svijetu mogla da zamislim, osim prosječnog klaparanja sablasnih pomirljivih rečenica, mlake kafe, polovičnih odnosa i pristajnja.

Moja polica od tikovine čuvala je neke dragocjenosti iz minulih dana, pa sam prebirajući po ramovima i kutijicama za nakit tražila spoznaje vremena koje je prošlo a koje sam voljela kao što volim i ovo sad.

Strast me nije napustila, rekoh sebi u bradu, čak i dok sam godinama radila poslove koje ne volim, da bih tim novcem hranila snove-kojima sam punila moždane ćelije i rođena uvjerenja.

Život nema smisla bez strasti. Listala sam stare dnevnike i par započetih romana, ručno pisanih, koje sam planirala da dovršim kad smirim nesigurnosti. Kao klinka, vraćala sam se uvijek onome što mi je određivalo suštinu i ako nisam uvijek znala šta je to, znala sam da mora biti nešto važno i veliko. Nešto što me čeka i samo što me nije zgrabilo, nešto što će tok mog življenja od običnog načiniti vanserijskim. Sav tinejdžerski vijek prošao mi je u čekanju vanserijskog.

Pripisivala sam to kasnije uticaju romana na moju psihu.

Čitala sam svoje stare dnevnike, pisane prije više od deset godina i smijala se dječijoj odvažnosti u njima. Prisjećala sam se sebe koju sam voljela ali slabo razumjela onda. Imala sam šenaest godina kad sam zapisala:

“Jedina prava tragedija koja može da me zadesi tokom života je da umrem. To se vjerujem ne bi dalo popraviti, a sve ostalo nisu nevolje. Ne vjerujem da ću pristati da umrem prije nego što uradim sve što je važno. Zato me je smrt moga oca više čudila nego boljela, iako sam ostala bez njega u vrijeme kad nisam umjela ni da pišem ni da osjećam. Često sam se pitala, kako je mogao da umre tako mlad, razoren bolešću i pomiren, kao da će već sjutra ustati iz groba i pridružiti nam se za doručkom.”

Čitala sam i razmijevala se, tek sad, kad sam odbolovala sve dječije bolesti.

Dalje je pisalo:

“Majka me voli to znam. Ali me ne razumije. Zato se svaki dan svađamo i prepiremo oko njoj bitnih a meni besmislenih stvari. Ni nju njena majka ne razumije ali ona kaže da to nije isto. Ona je svoga oca a mog dedu voljela najviše na svijetu, i kaže da joj majka zbog toga nije ni trebala. Meni majka treba i želi najbolje za mene. Kako ona zna što je za mene najbolje, kad ne znam ni ja? Nije ona voljela dedu više od babe jer je bio bolji, nego jer žene više vole muškarce od drugih žena. Svakako brata volim više nego nju, a i ona ga voli više od mene samo zbog toga. Jednom ću joj reći da je griješila, jer je umjesto biti u pravu i vječno ispravan važnije biti srećan. Ljuti se na mene za svaku sitnicu, a ja sam čineći te sitnice srećnija od nje. Bolje je biti srećan nego nesrećan i upravu. Jutros mi je ljutito rekla da sam ista kao otac mi, i da radim samo ono što želim. Rekoh joj da bi svi ljudi na svijetu trebali da rade samo ono što žele, posle čega je uslijedila žestoka svađa i objašnjavanje da to ne može tako, i da treba da se radi što se mora a ne što se želi”.

Nikad se nisam bojala svojih želja, čak i onda kad su izgledale duplo veće nego ja sama. Ako proniknem u ono što mi je potrebno da bih se osjećala živom, pa tome usmjerim svu životnu energiju-izvor neće bataliti. Tako sam razmišljala. Tome ne može da me nauči ni majka ni okolina ni knjige. “To” će me naći, kao što me nalazilo sve ostalo, pa i ono što nisam željela.

Živjeti, samo živjeti. Voljeti, samo voljeti. Mantra mog postojanja.

Brisala sam prašinu dok je Šobić i dalje, na svoj buntovnički način ismijavao pomirenosti.

“Al’ izgleda da mnogi žele imat’ kola
snažan motor iz Japana
mjesto lične karte kolor televizor
ostaviti život, gledat’ ga u retrovizor…”

Ono što sam izgleda oduvijek znala je, da je trpljenje prokletstvo a sreća jedini cilj.

Zato mi sigurno nikad nije bilo teško da ostavljam. Studije pred sami svršetak, muškarce koji su mi obećavali sve što želim sem onoga što sam zapravo željela, prostore na koje sam bila naviknuta.  I sad sam u fazi ostavljanja jednog cijelog života i opet sam srećna. Ponekad prestravljena ali srećna.

Bubice u mojoj glavi od kojih mi je često bilo muka nisam ubijala, nego strpljivo čekala da prođu. Nekad sam ih i hranila, čisto ispitujući granice sopstvene izdržljivosti.

Moj vanserijski život još uvijek nije sasvim počeo, ali kao da iza ugla vreba da me zgrabi svakog časa. Ja sam do duše sasvim spremna.

Ono u što pronikneš tvoje je. Ono što spoznaš, čemu se prepuštiš i u što povjeruješ nikad nigdje neće otići bez tebe. Odreknimo se samo moranja. Ostaće nam samo strast. Jedina tragedija koja može da nas zadesi tokom života je smrt.

Baš kao što je rekao Vini Pu, jednog dana ćemo umrijeti ali svih ostalih dana trebamo biti živi. Strastveno živi.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari